Hiljade muškaraca i dječaka su ubijeni tokom proboja do slobodne teritorije.

Među hiljadama muškaraca koji su tog jula krenuli prema šumama bio je i jedan dio žena.

Zumra Ahmetović (49) jedna je od njih. Imala je samo 22 godine. Na put je krenula sa mlađim bratom i rođacima. Prije rata je živjela u Gornjim Potočarima kod Srebrenice. Majka je umrla kada je imala osam godina, a otac 1994. godine. Brigu o njima je vodila očeva majka.

- Pred rat sam bila četvrti razred srednje mašinske škole u Bratuncu. Živjeli smo na selu. Bez majke sam ostala sa osam godina. Brigu o meni i bratu je vodila nana, očeva majka. Škola je prekinuta 1992. godine. Nismo doživjeli svoju maturu - prisjeća se Ahmetović.

Pred pad Srebrenice 1995., kako je kazala Ahmetović, u zraku se osjetila negativna energija.

- I prije pada Srebrenice, ljudi su pokušavali da pređu na slobodnu teritoriju. Polazili su i vraćali se. Neki su prešli, a neki nisu, zavisi koga su imali za vodiča. Jedan dio je prešao i prije samog pada Srebrenice. Mi nismo ni razmišljali da napustimo svoju kuću. Očekivali smo da će sve proći. Čekali smo do zadnjeg - ispričala je Ahmetović.

Od jedne osobe su dobili informaciju da se 11. jula napušta Srebrenica i da će svi morati izaći.

- Odluka je bila da djeca, žene i muškarci koji nisu sposobni, idu prema Potočarima, a vojno sposobni da idu prema šumi. Otac mi je preselio 1994. godine, a amidža je to veče bio na straži, bilo je teško donijeti tu odluku. Amidža je bio drugi otac. Strina je došla i rekla mi: 'Idi ti s njima preko šume, možda ćete se vratiti, neka s njima ima neko ko će im pripremiti neku hranu'. Na put polazi moj brat koji je od mene mlađi tri godine, od amidže sin koji od mene mlađu dvije godine, naš mjesni imam - izjavila je Ahmetović.

Otišla je do tetke da pita šta su oni odlučili.

- Njena kćerka Jasmina koja je od mene starija tri godine je kazala da će ići sa braćom preko šume. Kazala sam da ću i ja - istakla je Ahmetović.

Na "Bukvi" prva zasjeda

U koloni su krenuli prema Šušnjarima, odnosno Buljimu.

- Dugo je trajao put do Buljima. Došli smo do Kamenice, mjesto koje je poznat kao 'Bukva' gdje je stradao veliki broj ljudi. Bilo je vrijeme akšama. Dobili smo obavještenje od onih koji nas predvode da je vojska naprijed, da se vrši proboj. Bili smo u jednoj kotlini, sjedimo jedni do drugih. U međuvremenu se sastajemo i sa amidžom. Čekali smo da se izvrši proboj pa da krenemo. Obavještavaju nas da ćemo krenuti.

Kad su rekli: 'Sad ćemo krenuti', u tom momentu je počelo pucati sa svih strana. Rukama sam držala brata i amidžića i amidži sam pala preko nogu. Svi smo ležali. Samo sam ih dozivala imenima da mi se jave, da čujem da su živi. Ne znam koliko je to trajalo, možda deset, 15 minuta. Stišalo se, a onda čujete jauke, krike...Moji su svi tu. Ustali smo, a ja sam našla oko na svojoj ruci. I poslije tri dana je bilo krvi na mojoj ruci - prisjetila se Ahmetović.

Krenuli su i ponovo formirali kolonu, oni koji su preživjeli i koji nisu bili ranjeni.

- Formirane su manje kolone i krećemo. Ušli smo u paprat koja je bila viša od nas. Prišao nam je naš komandir, koji nažalost nije prešao, koji nam je rekao da se predamo jer nam garantuju Ženevskom konvencijom da ćemo biti sigurni. Rekli smo da se nećemo predati. Tu smo bili ja, brat, amidža i njegov sin. U toj paprati nalazimo od tetke kćerku i starijeg sina. Mlađi sin i otac su se negdje izgubili. Mlađi sin od tetke je bio zarobljen, kasnije ćemo saznati. Bio je šest mjeseci u Batkovićima i razmijenjen je, otac im nije prešao. Kasnije je pronađen i ukopan u Memorijalnom centru - pojasnila je Ahmetović.

Dok su se kretali, ponovo su naišli na zasjedu.

- Ponovo smo razbijeni tu, ali smo se opet okupili. Na tom putu nam se pridružio i dječak iz komšiluka koji je imao 17 godina. Tada nas je bilo devet. Priključio nam se čovjek koji je bio potpuno naoružan, imao je pušku, pištolj i nož. Kazala sam amidži da mi je sumnjiv. Nije mi djelovao izmoreno, nije mi djelovao kao neko ko je išao cijeli dan. Pitala sam ga da podijeli oružje sa nama, nije želio. Kratko je išao iz nas i samo se izdvojio iz kolone. Dakle, oni su se već u drugoj zasjedi ubacili među nas, bili su među nama. Izašli smo iz paprati i sišli u jednu šumu. To je već treći dan - prisjetila se Ahmetović.

Niko nije znao put

Tokom dana nisu se kretali, putovali su noću.

- Na megafon sa glavne ulice su nas pozivali da se predamo i garantovali su Ženevskom konvencijom da nećemo biti ugroženi, da ćemo biti sigurni. Međutim, nas devet to nije uradilo. Čekali smo noć da krenemo. Svaki put kad bi neko naišao na taj prelaz čuli su se rafali. Znači da niko nije prešao taj put. Amidža je ustao da pogleda možemo li dalje. Popeo se na jedno brdo, bio je iza jedne ogromne bukve. Nije se vratio. Nije se čuo glas, pucanj, ali on se nije vratio. Još nikada nije pronađen - ispričala je Ahmetović.

Tu su bili do noći i onda su opet krenuli.

- Niko nije znao put. Svi smo prvi put bili na tom području. Tetkina kćerka je bila najstarija. Smjernica nam je bio izlazak sunca. Išli smo prema izlasku sunca. Dešavalo se da smo čitavu noć pješačili i da dođemo na isto mjesto odakle smo krenuli - kazala je Ahmetović.

Prisjetila se i da je nakon prve zasjede padala kiša. Pokisli su, ništa na njima nije bilo suho. Tada se prehladio amidžin sin.

- Dobio je temperaturu. Pošto je moj otac preselio 1994. ostalo je nešto medikamenata koje sam ponijela, bila je i neka infuzija. Tako da smo na kraju tu infuziju podijelili, imali smo tog nekog šećera. Na putu sam naišla i na neki sapun koji sam uzela. Taj sapun sam stavila na njegove čarape koje je obukao, poučena iskustvima starijih da se tako može skinuti temperatura. Našli smo divlje jabuke, pokušali smo iscijediti malo sirćeta. Uspjeli smo mu spustiti temperaturu - prisjetila se Ahmetović.

Hrane bilo za šest dana

Za toliko dana u šumu nisu imali dovoljno hrane.

- Prvih šest dana smo imali hranu od kuće, ono što smo ponijeli. I nakon šest dana i to što smo imali je ukislo. Morali smo začepiti nos i progutati to što imamo. Vodu smo pili gdje smo našli. Jeli smo zeleno voće. Već 13. dan, nadomak Vlasenice, ušli smo u jednu kuću u jednom selu. Tu smo našli jedan lonac, dva, tri ćebeta, nešto brašna... Sišli smo u potok, u vreći zakuhali brašno, napravili lepine, ispekli na nekom pladnju i podijelili. Onda smo počeli roviti krompir, brati krastavce... Kada smo našli hranu, bilo je malo lakše. Do tada smo svašta proživljavali, jeli smo čak i puževe - priča Ahmetović.

Na slobodnu teritoriju su prešli 18. dan. Prije prelaska su prošli i pored neprijateljskih rovova.

- Vjerovatno još nisu bili ustali. Bilo je oko pet ujutro. Puzali smo pored stabala. Na kraju je bila mina, sreća pa smo je vidjeli. Izašli smo na put. Našli smo omot od cigareta, od Drine. To nam je bio dokaz da smo možda na slobodnoj teritoriji. Dječak od 17 godina koji je bio s nama, uvijek je išao ispred da ubere maline, jagode. Odjednom nije ga bilo. Pojavio se sa dva hljeba. Rekao nam je: 'Dođite, naši su'. Nismo vjerovali da su naši. Sve su bili vojnici, naše uniforme, ali opet nismo vjerovali. Kada su počeli govoriti svoja imena i učiti da bi nam dali dokaz da su naši, prešli smo i mi. Nismo vjerovali da smo uspjeli. Grlili smo jedni druge i plakali - prisjetila se Ahmetović.

Vjerovala je da će uspjeti doći do slobodne teritorije. Njena nena, strina i tetka su bile već u Živinicama. Onda su im se i oni pridružili.

- Par noći nismo nikako spavali, nismo mogli. U Živinicama smo bili kratko. Nakon što sam prešla odlučila sam da odmah nastavim sa školovanjem. Upišala sam višu školu - Tehnička kultura, na Filozofsom fakultetu u Tuzli. Bila sam u studenskom domu. Upisala sam 1995., apsolvent sam bila 1997. kada se udajem. Kada je muž godinu kasnije diplomirao dobio je posao u Sarajevu i tada dolazimo ovamo. Tada sam prekinula studij, iako su mi ostala dva ispita - istakla je Ahmetović.

Završila fakultet i dobila četvero djece

U Sarajevu su napravili kuću i dobili četvero djece.

- Godine 2010. se ponovo odlučujem upisati studij, a 2017. sam završila, a godinu kasnije i magistrirala. Trenutno radim kao profesor informatike - kazala je Ahmetović.

Nakon godina borbe, sretna je i uspješna majka četvero djece. Međutim, dešavanja iz jula 1995. godine nikada ne može zaboraviti.

- Teško je. Kada dođe juli i dženaza, vrate se sjećanja. Sve emocije se vrate i sve ponovo proživljavaš - dodala je Ahmetović.

Još uvijek nije smogla hrabrosti da ponovo prođe trasom kojom se kretala 1995. godine. Želi i kaže da će jednoga dana i to uraditi.