Selo Zoranovići

Zoran i Jablanka nadomak Sarajeva žive bez struje i vode: Zimi topimo snijeg i prokuhavamo da bi pili

Objavljeno: 17.09.2019. u 21:31 Autor: B. P.

Ranije sam nam donosio vodu sa izvora. Uprtim kanistere i flaše na leđa i svaki dan tako. Međutim, budući da nema kiše i da su bile velike vrućine, izvori su presušili, kazao je Zoran

FOTO: Faktor

U selu Zoranovići, do kojeg se dolazi nakon skretanja s puta prema Bjelašnici i Igmanu, žive 60-godišnji supružnici Jablanka i Zoran Vučić. Iako u blizini njihove ima još desetak obnovljenih i uslovnih kuća, oni su trenutno jedini stanovnici u selu.

- Na nekih kilometar-dva od nas živjeli su komšije Bajro i njegova supruga. Nažalost, Bajro je nedavno preminuo, te je sin došao po majku i odveo je kod njega da živi. Iskreno, ni ja je samu ne bih smjela ostaviti na ivici šume, bez žive duše igdje u blizini. Tako smo nas dvoje ostali sami u selu. Ove raštrkane kuće okolo što vidite koriste uglavnom vikendaši ili oni koji dođu u proljeće i posade povrće pa u jesen ponovo stignu da to pokupe – ispričala nam je Jablanka, pokazujući tek na poneki krov koji izviruje iz krošnji drveća.

Međutim, njoj i Zoranu, kako su nam kazali, samoća i nije toliki problem, koliko uslovi u kojima žive, koji su, kako smo se i sami uvjerili, nedostojni čovjeka. Imaju, kažu krov nad glavom, ali u njihovoj skromnoj kući nema struje ni vode.

- Skoro svaki dan idem do Sarajeva i donosim flaše vode. Voda nam je neophodna, kao i struja. Iako su nam svašta obećavali iz Općine Ilidža, vodu i struju nikada nismo dobili – kaže Jablanka.

Zoran dodaje kako na udaljenosti od oko pola kilometra imaju dva izvora, ali su i oni presušili.

- Ranije sam nam donosio vodu sa izvora. Uprtim kanistere i flaše na leđa i svaki dan tako. Međutim, budući da nema kiše i da su bile velike vrućine, izvori su presušili. Tako Jablanka mora ići po vodu. To možda i ne bi bio problem da postoji neki prijevoz dovde – požalio se.

Njegova supruga dodaje kako je ranije vozio GRAS-ov kombi do Dejčića, ali je ta linija ukinuta. Uvedena je nova, Centrotransova, ali ona, kako je objasnila, ide skroz okolo i ne prolazi ni blizu njihovog sela.

- Tako ja ujutro krenem prema gradu pješke. U blizini ove lokacije kombijima dovoze pse lutalice i tu ih izbacuju, pa je bilo slučajeva da su me napadali i bojim se. Čak sam tri psa dovela nama. Ono što imamo da jedemo, prepolovim s njima, bolje da ih nahranim, nego da me napadaju. Trojicu sam udomila u Sarajevo. U povratku obično stopiram, ali nije jednostavno ni svakome ući u auto. Svašta danas ima – kaže Jablanka.

Foto: Faktor

Supružnici, kako su nam ispričali, nemaju djece niti bližih članova porodice. Njihovi prijatelji povremeno ih obiđu i usput im donesu vodu ili nešto hrane. Oni sami nemaju nikakvih redovnih primanja, pa se snalaze kako znaju i umiju.

- Imamo kozu i jarca. Prodajem mlijeko od koze i pravim sir, pa od toga se zaradi para dovoljno da kupimo brašno i ulje. Kada je sezona, kupimo drenjke po šumi i njih isto prodajemo. Posadimo u bašti nešto povrća, koliko je nama dovoljno, ali ni u to se ne možemo uzdati jer nemamo vode da bi ga zaljevali. Ta voda je najveći problem. Zimi znamo topiti snijeg i davati kozi i jarcu da piju, a nekada kada ne možemo do izvora zbog snijega, taj otopljeni snijeg prokuhavamo i pijemo. Nema nam druge – priča naša sagovornica i dodaje kako je još jedan problem sa kojim se suočavaju prilaz njihovoj kući.

Iako su relativno blizu ceste, Zoran objašnjava kako je to sve dobro, dok ne padne snijeg. Pokazuje na ogradu oko njihovog dvorišta, visoku preko metar, te naglašava kako snijeg nekada zna biti toliko visok da se ne vidi vrh ograde.

- Zima kada dođe, onda je problem. Ovih 50-ak metara do ceste znam lopatati po nekoliko sati, samo da bi mogli doći do ceste koja je, dušu da ne griješim, čista da se u cipelama može hodati. Međutim, kada očistim put, ili napada novi snijeg, ili grtalica s ceste nabaca novi na ovo moje očišćeno, i tako sve ukrug – naglasio je Zoran.

O svojim problemima, kažu, ne bi pričali, da bar imaju vodu. Bez struje bi i nekako mogli živjeti, ali je nedostatak vode to što cijelu njihovu situaciju čini još težom.

- Kada bi bar povremeno dovukli cisternu, pa makar kap vode da imamo, bili bi sretni – zaključili su.

Izvor:   Faktor

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije