Goran je bio sve samo ne "Ustaša", iako je taj nadimak donio iz Hrvatske gdje se priključio borbi protiv velikosrpske agresije. Nedugo nakon 15. maja 1992. godine Goran Martinović dolazi u Tuzlu i priključuje se odbrani svoje domovine.

Već prvih dana nakon napada na Brčanskoj Malti, kada se Tuzla branila u Siminom Hanu i Čaklovićima, ni pet kilometara od centra grada, Goran Martinović je već počeo ulaziti u legendu.

- Imao sam čast da skoro čitav rat provedem pored Gorana Martinovića. Malo je takvih ljudi, boraca i patriota. On je bio ozloglašen zbog tog nadimka, ali vjerujte od njega nije bilo većeg patriote i od njega svi možemo učiti kako se voli BiH - kaže dobitnik Zlatnog ljiljana Ramiz Ramadanović, koji je ispred Komande 2. tuzlanske brigade bio zadužen za izviđačko-diverzantske jedinice.

Saborci kažu da je Goran Martinović bio ranjen čak 13 puta, od čega pet puta teže, ali se uvijek vraćao na liniju. Bio je noćna mora doktora, ali i svojih starješina, jer je znao s prostrjelnom ranom prenoćiti u bolnici, a tokom noći već izaći iz bolnice bez odobrenja ljekara.

- Dva puta sam i ja bio ranjen zajedno s njim. Jednostavno je bio takav, napustio bi bolnicu i vratio se u jedinicu, a time je davao veliki podstrek svim ostalim borcima, tako je i postao ikona tuzlanskih jedinica. I ja sam to isto radio i jednom sam u 24 sata dva puta ranjen. Goran je jednostavno imao ljubav prema ovoj zemlji, entuzijazam i hrabrost, takvih boraca je bilo jako malo. Bio je tako hrabar u borbi, ali je štedio zarobljenike i nikada nije okaljao obraz pripadnika Armije RBiH - priča Ramiz Ramadanović.

Goran Martinović rođen je 1955. godine u Tuzli, rano djetinjstvo proveo je u Banjoj Luci, a onda se s majkom Magdom trajno nastanio u tuzlanskom naselju Miladije. Početak rata na ovim prostorima dočekao je u zeničkom zatvoru, a onda je izašao i uključio se u borbu, prvo u Hrvatskoj pa onda u BiH.

- Bio je strah i trepet za četnike na majevičkom, brčanskom, dobojskom, gradačačakom i mnogim drugim ratištima. Često je znao reći "ja sam čovjek tame i vatre". Vatru je volio pri svakom okršaju s dušmanima, a njegova sjena po okriljem tame je često bila nevidljiva - kaže Salko Mehmedović, bivši pripadnik 3. tuzlanske brigade i dobitnik Zlatnog ljiljana.

Biti diverzant vjerovatno je najteži zadatak za vojnika tokom rata, a Goran Martinović, slažu se svi, bio je jedan od najboljih. Uvijek prvi, uvijek na čelu, bez ikakvog straha. I prije pogibije 1. juna 1995. godine bio je u bolnici, ali je izašao nedovoljno oporavljen i vratio se u stroj. Zlatnim ljiljanom odlikovan je 1994. godine kao pripadnik 2. slavne brdske brigade.

Spomenik Goranu Martinoviću sagrađen je zahvaljujući Udruženju dobitnika najvećih ratnih priznanja grada Tuzle, a aktivnosti su pokrenute u martu.

- Uključeni smo i rješavanju problema porodice Martinović. Goranova kćerka Sanja je teško bolesna i nalazi se na liječenju van Tuzle. Sin Željko je u teškoj materijalnoj situaciji, jer nema posla. Želimo im pomoći da toj porodici na neki način vratimo dug - kaže Zlatni ljiljan Redžep Muratović, predsjednik Skupštine Udruženja nosilaca najvećeih ratnih priznanja.

Sin Željko imao je nepunih 18 godina kada je njegov otac poginuo, a kaže da ga pamti kao velikog čovjeka i prijatelja, a zatim kao oca.

- Ponosan sam na ono što je uradio, jer da nije bilo njega i takvih momaka možda mi danas ne bi bili na ovom mjestu - kaže Željko Martinović.

Spomenik je otkriven simbolično na Dan državnosti države koju je toliko volio. Na grobu Zlatnog ljiljana Gorana Martinovića stoji natpis: "I život svoj i krv svoju za Bosnu moju". Time je sve rečeno.

{$galerijaFotografija}