- Zar me se neko sjetio nakon toliko godina. Pa ja sam mislila da ste nas zaboravili – kazala nam je na početku razgovora Porčić.

Ova 61-godišnjakinja penzionerske dane provodi u Bihaću, kako kaže, malo u krevetu, malo u šetnji te kod ljekara.

- Poslije svega što sam prošla, moje zdravlje je baš narušeno. Ja sam ranjena pet puta i ostale su i psihičke i fizičke posljedice. Danas ispaštam zbog svega toga – ističe Fadila.

Kazala nam je da je prije rata živjela u Hrvatskoj te je izbjegla rat u Vukovaru.

- Došla sam iz Vukovara u Bosanski Petrovac, svoj rodni grad i već se osjetilo da se sprema rat i u Bosni i Hercegovini. Bilo je i maltretiranja jer sam otišla iz Vukovara, nazivali su me svakakvim imenima, da sam ustaša. Zbog toga sam napustila svoje rodno mjesto i odselila sam u Bihać. Tada su se formirale patriotske lige i ja sam tražila da se uključim negdje. U okružni štab sam došla da se prijavim kod generala Ramiza Drekovića i on je rekao šta može žena da uradi. Nakon toga su se žene počele okupljati kako bismo prošle pješadijsku ratnu obuku za bolničare – priča Fadila.

Fadila sa dobitnicama Zlatnog ljiljana Dževadom Tataragić i Zlatom Gazibera

Ističe kako je obavljala dužnost bolničarke.

- Zlatni ljiljan sam dobila kao pripadnica Izviđačko-diverzantske čete Tigar 502. viteške brigade. Sa sobom nosim mnogo sjećanja. Najbolnije je bilo kada izgubim ratnog druga. U mojoj četi je bilo nas 126 i 117 je poginulo i možete zamisliti kakva su to sjećanja i kako su to bolni trenuci. Nas nekolicina je ostalo živih koji smo najmanje dva pa i više puta ranjavani. Ta se jedinica popunjavala vremenom i formiran je bataljon Tigar. Ja sam već bila na izmaku snaga, ali nisam odustala, ostala sam do samog kraja – priča sagovornica.

Fadila ističe kako je znala šta znači rat, sloboda i slobodna Bosna i Hercegovina.

-Ja sam to željela za naš narod, slobodu. I željela sam da vidim svoju kćerku za koju cijeli rat nisam znala ni gdje je ni šta je s njom, da se sretnem sa svojom porodicom. Čula sam da su otišli u Njemačku, majka, brat, snaha. Vodila me želja da moj narod dočeka slobodu, da moj narod živi sretnije, da znam zašto smo svi izranjavani, zašto su moji saborci ginuli, ali desilo se suprotno. Samo sam se nadala da će završiti rat da imam kutiju cigareta i ibrik kafe, da sjedem i popijem kafu. To smo svi priželjkivali. Bili smo i gladni i žedni, ali osnovno nam je bilo to, pored slobode, naravno. Međutim, dobili smo i kafu i cigarete, ali nismo dobili ono što smo željeli. Dobili smo nepravdu – kaže Fadila Porčić.

VEZANI TEKST - Trinaest neustrašivih bosanskih žena: Ovo su dobitnice priznanja Zlatni ljiljan

Borci su, ističe, zapostavljeni.

- Nismo dobili pravdu, slobodu za koju smo se borili, uvjerenja za koja smo se zalagali – navodi.

Priznanje Zlatni ljiljan joj, kako kaže, znači puno.

- To nije vrijedna nagrada, materijalno, ali znači mi to da su me za ovo priznanje predložili moji saborci koji su poginuli i kojih više nema. A svi oni su zaslužili Zlatni ljiljan, ali su oni željeli da ga ja dobijem – kazala je Porčić.

Smatrala je, kaže, da treba da se ostane u BiH, da se treba boriti za promjene.

- Bila sam za to da se mijenja politika, da se borimo da država ustraje. Ali promijenila sam mišljenje kada sam vidjela da naša mladost odlazi, da naši gradići ostaju gradići starosti. Pogrešna je skroz politika. Mladima bih poručila da vole svoju zemlju, ali da gledaju kako će i od čega će živjeti – zaključuje Fadila Porčić.