Safet je naslikao uplakana, izbezumljena, bolna lica majki, očeva, sinova... u trenutku kada su spoznali da se njihovi voljeni više vratiti neće, a između ostalog, tu su i stvarne scene iz jula 1995., kada je Srebrenica prepuštena u neprijateljske ruke. Tadašnja borba Bošnjaka da pobjegnu u slobodu, u nehumanim, ratnim uslovima, dotakla je Safeta koji je trenutak njihove sizifovske borbe učinio vječnom.
Među njima, naslikao je i Selimu Mustafić koja, bježeći pred neprijateljem, u kolicima gura starijeg čovjeka. Upravo taj prizor, našao se i na plakatu izložbe "Exodus".
Selima je preživjela genocid, danas živi blizu Konjević Polja, i po prvi put, za Faktor, odlučila je ispričati svoju priču.
Sa Selimom se nismo susreli u Srebrenici, razgovarali smo telefonom, jer, kako nam je pojasnila, za nju je previše bolno i neizdrživo dočekati 11. juli na mjestu gdje je sve izgubila.
- Svake godine odem kod djece u Tešanj, pa odavde pratim na televiziji. I to mi je bolno, a tamo neizdrživo, jer ne mogu, svaki put iznova preživljavam taj horor - kaže Selima.
Iz istih razloga ni izložbu Safeta Zeca nije otišla pogledati, ali, zahvalna mu je što je pokazao suosjećanje, i jezikom umjetnosti progovorio o njenoj, i boli njenih Srebreničana.
- Htjela sam, ali nisam mogla ući u tu fabriku. Svaki put preživim kao da se ponovo dešava, a ne mogu vratiti, ne mogu ništa promijeniti - pojašnjava kroz suze Selima.
U kolicima je, govori, gurala svekra koji nije bio sposoban da hoda, a ona, tada 25-godišnjakinja, mlada i jaka, bila je jedina koja se mogla upustiti u tako težak zadatak.
- Moj svekar je preživio genocid. Prevezla sam ga u kolicima, potom natovarila u kamione, a onda ga nosila na vojnim nosilima. Bio je živ do 97. godine. Do posljednjeg dana sam se brinula o njemu - govori Selima.
U to vrijeme, suprug joj je bio u Tuzli, jer su ga kao ranjenika, nekoliko dana prije pada Srebrenice, prebacili u bolnicu na liječenje. I on je preživio genocid, ali, nažalost, preminuo je prije tri godine.
Selima danas, 25. godina poslije, nije sama, ima svoju djecu, ali, u genocidu je izgubila oca, dva brata, od brata sina, amidžu, od amidže sinove, daidžu, komšije...
- Sve što sam imala sam izgubila. Ostalo mi je moje dvoje djece. Ne treba meni 11. juli da se sjetim svega, svaki dan sjećanja su prisutna, i ja od njih ne mogu pobjeći. Dešavaju se svaki dan, 365 dana u godini - ističe kroz suze Selima.
Zahvaljuje nam što smo odlučili ispričati njenu priču, jer, kaže: "istina se mora čuti daleko, da se genocid nikada nikome ne ponovi", a na naše pitanje kakvog je zdravlja, kratko odgovara: "bila sam dobro, ali prije Nove godine operisala sam srce u Mostaru, prije toga operaciju srca imala sam i u Tuzli."
- Bit će šta Bog odredi - poručuje za kraj Selima.