open-navfaktor-logo
search
Sjećanja
Žena sa slike Safeta Zeca: Selima je u julu '95. gurala u kolicima starijeg čovjeka bježeći od neprijatelja
Izložba "Exodus" maestra Safeta Zeca, izložena u nekadašnjoj fabrici akumulatora u Potočarima, na mjestu gdje je počinjen genocid nad Bošnjacima, nikoga nije ostavila ravnodušnim, i iz razloga što su likovi sa slikarskih platana stvarni.
11.07.2020. u 21:37
get url
text

Safet je naslikao uplakana, izbezumljena, bolna lica majki, očeva, sinova... u trenutku kada su spoznali da se njihovi voljeni više vratiti neće, a između ostalog, tu su i stvarne scene iz jula 1995., kada je Srebrenica prepuštena u neprijateljske ruke. Tadašnja borba Bošnjaka da pobjegnu u slobodu, u nehumanim, ratnim uslovima, dotakla je Safeta koji je trenutak njihove sizifovske borbe učinio vječnom.

Među njima, naslikao je i Selimu Mustafić koja, bježeći pred neprijateljem, u kolicima gura starijeg čovjeka. Upravo taj prizor, našao se i na plakatu izložbe "Exodus".

Selima je preživjela genocid, danas živi blizu Konjević Polja, i po prvi put, za Faktor, odlučila je ispričati svoju priču.

Sa Selimom se nismo susreli u Srebrenici, razgovarali smo telefonom, jer, kako nam je pojasnila, za nju je previše bolno i neizdrživo dočekati 11. juli na mjestu gdje je sve izgubila.

- Svake godine odem kod djece u Tešanj, pa odavde pratim na televiziji. I to mi je bolno, a tamo neizdrživo, jer ne mogu, svaki put iznova preživljavam taj horor - kaže Selima.

Iz istih razloga ni izložbu Safeta Zeca nije otišla pogledati, ali, zahvalna mu je što je pokazao suosjećanje, i jezikom umjetnosti progovorio o njenoj, i boli njenih Srebreničana.

- Htjela sam, ali nisam mogla ući u tu fabriku. Svaki put preživim kao da se ponovo dešava, a ne mogu vratiti, ne mogu ništa promijeniti - pojašnjava kroz suze Selima.

U kolicima je, govori, gurala svekra koji nije bio sposoban da hoda, a ona, tada 25-godišnjakinja, mlada i jaka, bila je jedina koja se mogla upustiti u tako težak zadatak.

- Moj svekar je preživio genocid. Prevezla sam ga u kolicima, potom natovarila u kamione, a onda ga nosila na vojnim nosilima. Bio je živ do 97. godine. Do posljednjeg dana sam se brinula o njemu - govori Selima.

U to vrijeme, suprug joj je bio u Tuzli, jer su ga kao ranjenika, nekoliko dana prije pada Srebrenice, prebacili u bolnicu na liječenje. I on je preživio genocid, ali, nažalost, preminuo je prije tri godine.

Selima danas, 25. godina poslije, nije sama, ima svoju djecu, ali, u genocidu je izgubila oca, dva brata, od brata sina, amidžu, od amidže sinove, daidžu, komšije...

- Sve što sam imala sam izgubila. Ostalo mi je moje dvoje djece. Ne treba meni 11. juli da se sjetim svega, svaki dan sjećanja su prisutna, i ja od njih ne mogu pobjeći. Dešavaju se svaki dan, 365 dana u godini - ističe kroz suze Selima.

Zahvaljuje nam što smo odlučili ispričati njenu priču, jer, kaže: "istina se mora čuti daleko, da se genocid nikada nikome ne ponovi", a na naše pitanje kakvog je zdravlja, kratko odgovara: "bila sam dobro, ali prije Nove godine operisala sam srce u Mostaru, prije toga operaciju srca imala sam i u Tuzli."

- Bit će šta Bog odredi - poručuje za kraj Selima.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.