Već poznata i priznata sposobnost Fahrudina Radončića da u vlastitu orbitu privlači najveće političke ljigavce, krajnje čudake, ambiciozne sociopate, ili da od nekada sasvim normalnih i poštovanih javnih ličnosti pravi spodobe, iskazala se još jednom, sada na slučaju tragikomičnog Sulejmana Meme Haljevca.

Istina, ne može se optužiti Radončića da je kriv za klaunizaciju ovog kvazislikara, koji je oduvijek patio od prenaglašene potrebe za javnom pažnjom i bio osoba sklona primitivnoj teatralnosti, no Radončićeva zasluga leži u tome što je od takve osobe napravio ono što je ona danas – službeni stranački klovn s kojim se sprdaju po društvenim mrežama.

Ima nešto krajnje zlurado u Radončićevom poigravanju s Haljevcem, čiji je dosadašnji domet bio učestvovanje u rijaliti-programima poput Farme ili glumatanje konceptualnog umjetnika. Nije riječ samo o okrutnosti prema Haljevcu kao o stereotipnom Memi već i prema glasačkom tijelu kojem se Memine nebuloze predstavljaju kao neka vrsta humora, kad karikaturalni čaršijski mapetovac oduševljeno kliče svom šefu i kuje ga u nebesa.

Jer, o tome se u suštini radi, za Radončića su svi glasači Memo, korisni idioti koji će za njega glasati dok im se on smije s visina svog tornja.

Ipak, ni samog Haljevca ne treba previše žaliti jer, po njegovim riječima, za njega nema loše reklame. Sama činjenica da je svojim stupidarijama privukao pažnju velikog broja ljudi njega u vlastitim očima čini uspješnim i priznatim.

Kakva stranka, takvi joj i kadrovi.