U tekstu koji prenosi informer.rs Vučić podsjeća kako je prošlo trideset godina od kada su počeli sukobi na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

- Trideset godina Srbija je tražila sebe, branila se od svega što nije razumjela, borila protiv onoga što je razumjela, a nije mogla da spriječi, slušala i provodila naloge onih koji su samo htjeli da i region i Srbiju zamrznu u žabokrečini lažne nade, dodvoravala se svima koji bi pokazali bilo kakvu želju da na Balkanu prave lične karijere, iživljavajući se na balkanskim narodima, posebno Srbima, i sve to bez plana i ideje kako da stvari mijenjamo i kako da počnemo o sebi da odlučujemo, i, posebno, kako da od gubitnika postanemo pobjednici.

Nismo razumjeli, tamo devedesetih godina, šta se zbivalo u svijetu, šta je značio pad Berlinskog zida, nismo shvatali koliko smo mali i slabi i u vojnom i u ekonomskom smislu u odnosu na najmoćnije zapadne sile, vjerovali smo u mitove o sopstvenoj snazi i izgubili smo sve. Prije svega, budućnost. A, onda, dvijehiljaditih, kada smo očekivali uz početno otvaranje prema svijetu, da će neko da nam pokloni sve i da ćemo bez velikog rada da živimo kao najbogatiji evropski narodi, pristajavši na svekolika nacionalna poniženja, izvinjavajući se za sve što jesmo, ali i nismo počinili, dobijamo još teže udarce, od proglašenja nezavisnosti Kosova koju Zapad zdušno podržava, do zatvaranja i katančenja svih naših fabrika i nestanka ekonomske perspektive Srbije.

Danas, kada smo zemlju ekonomski oporavili, nacionalno uspravili, vrijeme je da racionalno i pragmatično pogledamo oko sebe. Da razumijemo ono što se zbiva u svijetu, Evropi, ali i u regionu u kojem živimo. Srbija je na evropskom putu, napredovala je u svim sferama društvenog života, posebno u ekonomiji, ali Srbija mora da razumije i potrebe i namjere Evropske unije, kako ne bi gubila vrijeme sanjajući snove čije ostvarenje ne zavisi samo od nas.

Evropa nas želi, onoliko koliko je potrebno da ne pravimo probleme, nerijetko rastrzana unutrašnjim razlikama, borbom protiv onih koji ne žele da prihvate sve moderne uzuse tzv.zelene agende koje male zemlje ostavljaju bez električne energije, gasa, ili, džihadističkog pristupa vladavini prava, često i licemernog (možete zamisliti kako bi se cijela Evropa digla da je ugledni novinar ubijen u Poljskoj, a ne u Holandiji), ali i nepostajanjem potpuno jasne strategije prema Zapadnom Balkanu, ali i drugim evropskim teritorijama koje ne pripadaju Uniji.

Istovremeno, u Srbiji i dalje ne razumijemo da se stvari mijenjaju, da je politika živa stvar, odnosi u regionu također, te da mržnja, najčešće prema Albancima, nama ne donosi ništa. Naprotiv. Mi moramo da budemo otvoreni, spremni za saradnju, da prigrlimo svaku šansu za ekonomski rast, infrastrukturno povezivanje i razmjenu ideja. Upravo zato, projekat Otvoreni Balkan predstavlja veliku priliku, ali i nadu, odgovornost i obavezu da sami kreiramo bolju i drugačiju budućnost ne čekajući da nam bilo šta padne s neba, da nam bilo ko donese poklone koje ćemo platiti više od njihove vrijednosti.

O Balkanu u svijetu obično misle kao o mjestu stalnih ratova i krvoprolića. Čak i da je takva, historija Balkana nije ni prići historiji današnje Evropske unije, između čijih nacija su "tekle reke krvi", kako je govorio Vinston Čerčil. Tako zavađen region, sa milionima žrtava u međusobnim sukobima, našao je način da iskorači napred i da za sebe i za druge napravi bolju budućnost. To je današnja Evropska unija, zajednica u kojoj nema granica i koja je jedna od najvećih ekonomskih sila svijeta, doduše u ozbiljnom padu.

I na Balkanu su tekle rijeke krvi, baš kao i nekada među današnjim zemljama Evropske unije. Ali, na Balkanu predugo nije bilo tog važnog iskoraka, koji bi povukao region naprijed i izvukao ga iz svoje teške prošlosti koja opterećuje i njegovu sadašnjost i njegovu budućnost.

Prije nešto manje od dvije godine, zajedno sa Zoranom Zaevom, premijerom Sjeverne Makedonije i Edijem Ramom, premijerom Albanije, pokrenuo sam u Novom Sadu inicijativu da se između naših država uklone barijere koje ometaju takozvane četiri slobode, na kojima se zasniva zajedničko tržište EU – slobodno kretanje roba, usluga, ljudi i kapitala.

Pre nekoliko dana, u Skoplju smo Zaev, Rama i ja potpisali tri dokumenta, kojima smo se obavezali da ćemo raditi na olakšanju uvoza, izvoza i kretanju robe između naših država, da ćemo omogućiti našim radnicima slobodan pristup tržištu rada u svakoj od tri zemlje i da ćemo udružiti snage da se zaštitimo od prirodnih katastrofa, gde god se one desile.

Zašto ovo radimo? Zato što ne možemo, a nema nikakvog razloga ni da čekamo da neko to uradi umesto nas. Sve tri države žele da postanu članice Evropske unije i da učestvuju kao ravnopravni igrači na ogromnom zajedničkom evropskom tržištu, na prostoru bez granica za ljude, robu, kapital i usluge. Ali dok se to ne desi, a već je prošlo mnogo vremena, ko nam brani da dobra pravila presadimo na Balkan? Ako svaka od naših ekonomija gubi milione zbog čekanja robe na granici, ako hiljade naših radnika može da zaradi više kod komšije, ali ga sprječavaju barijere na granici, zašto bi to rješavao neko drugi umjesto nas? Želim da se našoj inicijativi priključe i ostali na Balkanu, nemaju čega da se plaše, osim svakodnevnih gubitaka zbog "tvrdih" granica.

Naslušao sam se svega i svačega protiv "Otvorenog Balkana", te da je ovo politika, a ne ekonomija, da se ovim obnavlja Jugoslavija, pri čemu se ne sjećam da je Albanija bila dio Jugoslavije, da sve ovo već imamo kroz CEFTU, a kad već imamo zašto nam kamioni stoje danima na granicama, a roba u njima propada? A ima i onih, i u Evropi, ali i kod nas, koji ne mogu da se pomire s tim da je "Otvoreni Balkan" naša ideja, da je naš odgovor na naše probleme, da nam niko to nije donio sa strane.

Ali i te primjedbe su tipično balkanske, pa su mi zbog toga čak i simpatične. Kažu - ko zna zašto oni to rade, nisu mogli oni to sami da smisle, neko im je to donio iz Berlina ili iz Amerike, ima mnogo važnijih problema, zašto njih prvo ne rješavaju… "Otvoreni Balkan" će uspjeti, baš zato što ga nije smislio niko osim nas i zato što niko osim Srbije, Severne Makedonije i Albanije neće imati toliko volje da ga sprovede. Sve što je na Balkan stiglo odnekud, nije se primilo. Ovo je prvi put da neko na Balkanu pokrene nešto što je dobro za cijeli region.

I zato su dogovori u Novom Sadu i sporazumi u Skoplju historijski, a historijski će biti i njihovi rezultati. Moramo do njih da dođemo zajedno, velikim radom i uz veliku podršku naših ljudi. Samo zato što se ovo ne tiče nikog sa strane, već nas koji u tome učestvujemo. I osnivači Evropske unije znali su da mogu da prevaziđu tešku historiju samo ako počnu da se povezuju preko ekonomije. I oni su doživljavali otpore na sve strane, ali uspjeli su, napisao je, između ostalog, Vučić, te tekst zaključio porukom: "Verujem u Srbiju, verujem u Balkan!"