Kako je vrijeme prolazilo, Japanac je postajao nervozniji. Iako je govorio na maternjem jeziku, moglo se prepoznati čuđenje pa i ljutnja.

Gost iz Azije bio je upitan da mu možda nije neudobno. Uslijedio je odgovor koji nikako ne ide u prilog Bosancima i Hercegovcima.

- Šta je ovo, koliko je zemlje ovdje neobrađeno. Zašto ne sijete sva ova polja? Zašto – zavrištao je Japanac, a novinari, pomalo postiđeni, nisu imali odgovor.

Još da su mu kazali kako se na godišnjem nivou u BiH uveze žitarica u vrijednosti 200 miliona KM, vjerovatno bi Japanac iskočio iz automobila i pješke krenuo za Tokio.

Zaista, zašto pored  toliko plodne zemlje, mnogo vode, najmanje 150 dana sunčanih dana, trošimo silne milione na uvoz žitarica?

- Nažalost, to nije zapanjujuće. Pa mi svake godine uvezemo vode u vrijednosti više od 100 miliona KM. Ako smo nečim bogati, onda je to voda.

U Bosni i Hercegovini poljoprivreda je socijalna, a ne ekonomska ili razvojna grana. Davanja države su takvog kapaciteta da se mogu samo zatvarati dugovi i nešto za poticaj.

Nema tu strateških planova – kaže Ivica Barbarić, sekretar Udruženja poljoprivrede, prehrambene i duhanske industrije pri Sektoru poljoprivrede i trgovine Privredne komore FBiH.

Takvu situaciju koriste, prije svih, naši najbliži susjedi Srbija i Hrvatska, pa onda i Mađarska te Italija. Upravo iz ove četiri države uvozimo najveću količinu žitarica.

- Razlog je jednostavan. Ne možemo se boriti sa zemljama koje daju podsticaj mjeren milionima KM za izvoz svojih kompanija.

No, možemo razvijati svijest o potrebi da se kupuje domaća hrana jer je korist višestruka. Naši proizvodi su kvalitetni, najčešće kvalitetniji od onih inostranih.

Istovremeno, novac ostaje u državi, pune se fondovi svih vrsta, time ćemo povećati i davanja za poljoprivredu – ističe Barbarić.