Tužan, ljut i razočaran ovu vijest na Facebooku podijelio je Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH, napominjući kako ovo nije jedini slučaj.

Za godinu i po nijedna transplantacija

- Nažalost, nije prvi slučaj. U oktobru prošle godine u Žepču je, isto tako pored živog donora, umro čovjek. Pitam, da li će i ko će nositi na duši te ljude? Vjerovatno niko jer u našoj državi riječ odgovornost – nepoznata je, gotovo izbačena iz upotrebe – govori Žuljević.

Tomislav Žuljević

U BiH u posljednjoj godinu i po nije urađena nijedna transplantacija. To niti je normalno, niti je prirodno, kaže Žuljević.

- Udruženje je sve uradilo što je moglo kako bi se pokrenule transplantacije u našoj zemlji. Čak smo prije mjesec, tačnije 16. juna, imali sastanak u Federalnom ministarstvu zdravstva sa predstavnicima kliničkih centara iz Sarajeva i Tuzle te Centra za transplantacijsku medicinu pri ovom ministarstvu, kada smo dobili obećanje iz Kliničkog centra Tuzla da će u naredni mjesec početi transplantacija. Evo prođe mjesec, a ništa se ne dešava. Opet su nas slagali! Za 600 dana nije urađena nijedna transplantaciju ni u Tuzli, ni u Sarajevu ni u Banjoj Luci, ljudi umiru, a mogli smo im produžiti život – ističe Žuljević.

Udruženje dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH broji oko 2.000 osoba koje su na dijalizi, neki od njih decenijama. Od toga oko 700 bi trebalo na transplantaciju, a oko 270 ih je na listi čekanja na transplantaciju bubrega, većinom, kako kaže Žuljević, sa preminulih osoba.

- Nažalost, ali ovo moram reći, to je za nas sada "špansko selo" jer smo se nekada borili za takve transplantacije. Sada se borimo da ljudi koji imaju žive donore dođu na transplantaciju, što je apsurdno. Nismo mogli ni sanjati da nam se može dogoditi da molimo da se uradi transplantacija kad suprug daje ženi bubreg, majka kćerki, brat sestri. Mi nešto čekamo ili nećemo ili ne želimo ili nismo sposobni, šta je, ne znam. Ne mogu više kriti, ali pandemiju su iskoristile kancelarije turskih bolnica, koje su vrbovale ljekare po kliničkim centrima, koji daju odobrenje za transplantacije u Turskoj. Ti ljudi skupljaju novce kako bi se tamo transplantirali, a mi ovdje imamo dva i po miliona KM na računu u Fondu solidarnosti neiskorištenih. Smatram da je to čisti kriminal – navodi Žuljević.

Kaže kako je Udruženje tri puta organiziralo proteste, brojne sastanke, molilo nadležne da se stvari pokrenu sa mrtve tačke, ali ništa.

- Ne znam više šta da uradimo osim da se obratimo Vijeću Evrope kako bi se ljudi počeli spašavati jer nema nikakvih naznaka da bi se transplantacije mogle početi raditi u narednom periodu. Trebaju napokon svi biti otvoreni, pa reći, ako naše bolnice nisu spremne i sposobne za transplantacije, neka se pacijenti koji imaju žive donore upućuju u inozemstvo, bez obzira na to u koju državu, nebitno je, samo da se životi spašavaju i nek to plaća Fond solidarnosti koji ima novac za tu stavku. Neka Federalno ministarstvo zdravstva, što smo im i predložili, izmijene pravilnike kako bi se ljudi transplantirali u inozemstvu, a da država snosi troškove ako smo se već pozdravili sa transplantacijskom medicinom u BiH. Ovako učestvuju u ubistvima ljudi - naglašava Žuljević.

Obratit će se Vijeću Evrope

Pacijenti su, navodi, godinama čekajući, izgubili nadu, vjeru u zdravstvo, pa se sada okreću Hrvatskoj, Turskoj, Bjelorusiji.

- Svjedočimo inferiornosti, nezainteresiranosti za rad transplantacija, a sve kako bi ljekari u kliničkim centrima "uzeli nekakvu markicu" kako bi čovjeka uputili u inozemstvo. Ljekari zauzvrat dobiju novčanu nagradu od tih bolnica. Naša posla, rekao bih – kaže Žuljević.

Na kraju je dodao da će se Udruženje, preko koordinatora u Sloveniji, obratiti Odjelu za zdravstvo pri Vijeću Evrope, kako bi, kako je kazao, upozorili na nemoralno ponašanje bh. vlasti, i političke i zdravstvene, prema onima koji čekaju na transplantaciju, naročito onima koji imaju žive donore.