Kolona autobusa sa logorašima krenula je tada od Prijedora put Vlašića pod izgovorom razmjene i pod pratnjom tamošnje policije. Iz autobusa nisu izašla samo 22 logoraša, pa su ih odveli u Travnik. Ostale su vodili na Korićanske stijene misleći da ih tamo nikada neće naći.

Tijela logoraša padala su u ponor dubok preko 300 metara. Da bi bili sigurni da niko neće preživjeti, pucali su i bacali bombe u provaliji.

VEZANI TEKST - Obilježavanje 28. godišnjice ubistva više od 200 logoraša na Korićanskim stijenama

I danas se traga za brojnim žrtvama, a procesi identifikacije pronađenih posmrtnih ostataka nisu završeni.

Posmrtni ostaci zvjerski likvidiranih logoraša prebačeni su i zakopavani na drugim lokalitetima o čemu svjedoče i snimci Službe javne bezbjednosti Prijedor nastali 4. septembra 1992. godine. U premještanju posmrtnih ostataka učestvovali su pripadnici policije RS i Civilne zaštite iz Skender Vakufa.

Dvanaest osoba je preživjelo masakr na Korićanskim stijenama. Njihova svjedočenja doprinijela su da neki od zločinaca dobiju zaslužene kazne.

Za zločin na Korićanskim stijenama pred Haškim tribunalom i Sudom BiH osuđeni su: Darko Mrđa na 17 godina zatvora, Damir Ivanković na 14 godina, Gordan Đurić na osam godina, Ljubiša Četić na 13 godina, Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić na 21 godinu, Dušan Janković na 21 godinu, Željko Stojnić na 15 godina, Saša Zečević na 23 godine, Marinko Lepoja na 23 i Radoslav Knežević na 23 godine zatvora.