Mirno je poslijepodne u sarajevskom naselju Grbavica kada na vrata ugostiteljskog objekta u Šopingu ulazi Sanida Đulepa. Novinarima Birna upućuje osmijeh i sjeda za sto, gdje priča da je imala 18 godina kada je počeo rat. Živjela je sa roditeljima u nekadašnjoj ulici Marijana Baruna blizu Šopinga.

Početkom augusta ove godine navršit će se 30 godina kako je u ranim jutarnjim satima odveden njen otac Fikret. Do današnjeg dana ona nije saznala ništa o njegovoj sudbini, niti pronašla posmrtne ostatke.

- On je bio pravnik. Bavio se svim i svačim, ali je bio najbolji tata. Radio je u Sarajevo Disku, diskografskoj kući. Bio je jedna dobra duša od čovjeka. Ja mislim da nije bilo boljeg oca. (…) Sve što je mogao da nam ispuni, meni i sestri je ispunjavao - kaže Sanida, dodajući da su najdraža sjećanja putovanja sa ocem, jer bi im tada pričao o svemu.

Govori da je bio živa enciklopedija.

Fikreta Džindu su, prema kazivanju njegove kćerke, 2. augusta 1992. godine u jutarnjim satima odvele dvije osobe u alkoholiziranom stanju.

- Oni su došli, maltretirali nas i oca su mi izveli. Ja od tada gubim svaki trag o njemu. (…) Samo je pogledao onako tužno, nije ništa rekao. Znam u čemu je bio. Imao je farmerke, žutu Lacoste majicu, teksas jaknu i sivi džemper ispod na kopčanje, i u tome je otišao - prisjeća se Sanida, dodavši da im je rečeno kako otac ide na ispitivanje.

Te noći, njena majka, opisuje Sanida, koja je imala mahagonij crvenu kosu, preko noći je pobijelila.

- Nikad više nije bila ista žena. Mislim da i sad živi samo i radi nas, a i radi trenutka da možda dobije neku informaciju o njemu - dodaje Sanida, govoreći kako tada počinje potraga za ocem.

U danima koji su uslijedili njena majka je pokušavala na Grbavici doći do bilo kakvih informacija o njemu, no nailazila je uvijek na zatvorena vrata. Imali su informaciju da je tog dana samo on odveden sa Grbavice, te smatraju da je to jedna od okolnosti zbog kojih ne mogu doći do više informacija.

- On nama nije mrtav. On je nama samo odveden i negdje se nalazi. (…) To mi je žao što ga ne možemo sahraniti - govori ona kroz suze.

Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), na području općine Novo Sarajevo, kojoj pripada naselje Grbavica, nestala je 281 osoba, a za njih 107 se još uvijek traga.

Za zločine počinjene na Grbavici, među kojima su i prisilni nestanci, Sud Bosne i Hercegovine je osudio Veselina Vlahovića Batka na 42 godine zatvora.

"Molim te, čuvaj nam djecu"

Nedžib Behlulović    FOTO: Porodična arhiva

U ljeto 1992. godine, u nekadašnjoj grbavičkoj ulici Lenjinova na broju 111 živio je Nedžib Behlulović sa porodicom. Prema riječima njegove supruge Razije, od 8. jula njemu se gubi svaki trag.

U razgovoru za Birn, ona se prisjeća da su vojnici taj dan rekli njenoj porodici i komšijama da izađu iz stanova i poveli kolonu od 200 do 250 žena, djece i muškaraca prema Šoping centru na Grbavici. Kada su prelazili ulicu otvorena je vatra i njen suprug teško je ranjen.

Dok priča, Razija pravi pauze i objašnjava da je to bila teška slika, jer se utroba njenog muža nalazila na trotoaru, a ona ju je pokušavala vratiti i sakriti kako njihovo maloljetno troje djece to ne bi vidjelo. Najmlađa kćerka, pojašnjava, tada nije imala ni punih sedam godina.

Razija je, kako kaže, na silu ušla u automobil koji je prebacio njenog supruga u Dom zdravlja na Vracama, gdje je bio priključen na infuziju.

- Govorio mi je: "Molim te, čuvaj nam djecu, molim te čuvaj djecu." Ja sam se borila da mu pomognem, ali nisu mi dali - govori Razija i dodaje da joj je rečeno da muž mora u bolnicu na Pale. Ona potom odlazi u Šoping gdje su bila njena djeca i komšije.

Nedžib je, prema riječima supruge, slobodno vrijeme provodio vodeći djecu u šetnje, a poseban odnos je imao sa kćerkom koja je jako bila vezana za njega.

- Živjela sam s njim i divan brak sam imala više od 12 godina. To je jedno divno stvorenje koje nikada nije diglo ton ni na mene, ni na djecu. Bio je visok, zgodan, stvarno je bio lijep. (…) Svi su ga voljeli - priča Razija.

Ona ističe da se "svima obraćala", ali da nikad ništa nije saznala o sudbini svoga muža.

- Za ovih 30 godina nikad me niko nije nazvao ni za bilo kakvu informaciju, ni da odem na prepoznavanje, ništa. Ni traga o njemu nema - kaže ona.

Potraga za ocem nestalim u Nahorevu

Zahid Pandžić     FOTO: Porodična arhiva

U trenutku odvođenja sredinom juna 1992. godine Zahid Pandžić imao je 38 godina – manje nego danas njegov sin Aldian koji je sa novinarima Birna razgovarao o ocu.

Sa širokim osmijehom na licu Aldian priča kako je njegov otac radio u Energoinvestu, te da su brat, sestra i on jedva čekali da dođe s posla.

- Nikad nije došao kući da nije donio nešto slatko. Uvijek je problem nastajao kako podijeliti kesu boba, ko će dobiti onu jednu više taj dan - govori Aldian te dodaje da je njegov otac posebno volio svirati gitaru uz koju se odmarao i znao zaspati na kraju dana.

Za Aldiana najdraži trenuci sa ocem su bili kada bi on djeci, koje je bilo dosta s obzirom da je veliki broj rodbine živio u njihovoj blizini, spremao roštilj.

Zahida je krasila druželjubivost za koju Aldian ponosno kaže da su je naslijedili od oca.

Tog juna Zahid je iz porodične kuće u naselju Nahorevo (općina Centar) u više navrata odvođen na ispitivanje u bolnicu Jagomir, gdje je, prema kazivanju njegovog sina, bilo komandno mjesto. Aldian navodi da je i očev brat bio vođen na ispitivanja, te se vodio kao nestala osoba dok mu nisu pronađeni posmrtni ostaci na području Skakavca 1999. godine. Također su pronađeni posmrtni ostaci i drugih članova njegove porodice. Ipak, posmrtni ostaci njegovog oca nikada nisu, iako su u više navrata rađena iskopavanja.

Aldian pojašnjava da za razliku od mnogih osoba koje nemaju nikakve informacije o svojim najmilijim, njegova porodica je došla do saznanja da je Zahid ubijen, kao i do moguće lokacije gdje bi se mogli nalaziti njegovi posmrtni ostaci.

- Prije nekih 15-20 dana mi smo ponovo tražili, pokušali da dođemo do posmrtnih ostataka svog oca i radili smo to u dva navrata - govori Aldian, na tabletu pokazujući lokaciju gdje je rađeno iskopavanje.

Najveći problem predstavlja veliki nasip zbog kojeg su morali kopati i na dubinu od osam metara, pojašnjava on i dodaje da će nastaviti potragu na toj lokaciji.

- Nadu crpimo iz toga da imamo želju da sutra otac bude sahranjen gdje mu je mjesto. (…) Vjerujem da ćemo ga naći jednog dana. Razlog mog optimizma je što imamo informaciju da je ubijen i gdje bi trebali da budu njegovi posmrtni ostaci - kaže Aldian.

Sud Bosne i Hercegovine je pravosnažno oslobodio krivice Gorana Sarića da je, kao načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Centar, nadzirao i učestvovao u razdvajanju muškaraca koji su bili zatvoreni u Psihijatrijskoj bolnici Jagomir u Sarajevu. On se teretio za nestanak Zahida Pandžića, o čemu je na Sudu svjedočio i Aldian.

Sarić je u drugom predmetu oslobođen optužbi za genocid u Srebrenici, dok je u toku treći predmet koji ga tereti za zločine u Bijeljini.

Iz INO-a BiH navode da je na području općine Centar, gdje se nalazi Nahorevo, tokom rata nestalo 70 osoba, a traga se za još njih 37.

Prema INO-u BiH, na području devet općina u Sarajevu nestalo je ukupno 1.548 osoba. Još uvijek se traga za 498 nestalih.

Birn je ranije pisao o nestalim sa područja Hadžića, kao i Ilijaša.

Iako osuđeni na doživotne zatvore pred Haškim tribunalom, između ostalog i za zločine počinjene u Sarajevu, u zaključcima presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću se ne spominju nestanci na području Sarajeva.

"Meni treba informacija gdje je moj otac"

Potraga za nestalim članom porodice je, prema Sanidi, tapkanje u mjestu.

- Nema tu traganja jer vi nemate tu traga nikakvog i nemate saradnju sa organima koji bi trebali da se bave time. Vi nemate povratne informacije. (…) Meni treba informacija gdje je moj otac - ističe ona.

Posebno je boli što za 30 godina niko nije nazvao njenu majku da bar pita kako se osjeća. Kroz suze zaključuje kako je očekivala da će se više uraditi.

Razija ne gubi nadu da će pronaći supruga, te naglašava kako bi to voljela uraditi dok je živa.

- Nekad ga sanjam da je došao na vrata da ga vidim. Ja znam da on nije živ. Svjesna sam toga, jer nakon toliko godina on da je živ, on bi se javio. (…) Ja bih voljela da ga nađem, da ga sahranim - kaže ona.

Aldian navodi kako je svjestan da se ljudi plaše davati informacije o nestalim osobama, ali upućuje molbu onima koji ih imaju da ih podijele putem posrednika ili na anonimni broj telefona.

- To je jedina moja molba jer znam kroz šta sve mi prolazimo, mi koji tragamo za svojim nestalim - kaže on.