Potraga

Tragajući za majkom našao brata i sestru

Objavljeno: 12.12.2018. u 10:49

Željko Majstorić je 43 godine pokušavao pronaći majku, a kada je konačno saznao gdje živi, dobio je informaciju da je umrla

Željko Majstorić s bratom Elvisom FOTO: FACEBOOK

Petogodišnji dječak hoda Topuskim i povlači prolaznicu za rukav.

- Jesi li ti moja mama? - pita je.

Nije znala što bi mu odgovorila. Zato je za rukav potegnuo drugu. Pa treću. Svaka koja je prolazila pokraj njega mogla je biti ona - njegova majka.

Jer znao je da negdje postoji, pa sva djeca imaju svoju mamu. Logično je da je ima i on. Samo ne zna kako ona izgleda. Tata bi se svaki put naljutio kad bi ga pitao za nju. To nije razumio, a baka i djed o majci nisu htjeli pričati.

Taj mali dječak iz Topuskog danas je odrastao, zaljlubljeni čovjek. Ime mu je Željko Majstorić, ima 43 godine i tačno mu je toliko trebalo da je pronađe - svoju majku, piše Jutarnji.hr.

Klinac koji stopira

- Rođen sam 28. februara 1974. godine u rodnom gradu moje mame - Bosanskom Novom. Priliku za sretnim djetinjstvom izgubio sam dok to još nisam ni znao. Imao sam tek mjesec kada su se rastali i tata me odveo u Topusko. I to je bio zadnji kontakt s mojom mamom - započinje priču Željko.

Odrastanje je bilo teško. Nedostajala mu je majčina ljubav i s tim se nikad nije mogao pomiriti. Sve što je o njoj znao je bio da postoji. Tamo negdje, ali na svako pitanje vezano uz mamu tata je agresivno reagirao. Čim je postao svjestan sebe, cijeli svijet mu se vrtio oko toga da je pronađe.

Povlačenje za rukav slučajnih prolaznica u Topuskom bio je samo početak njegove potrage, jer patnja je svakim danom bila sve veća. Imao je deset godina kada je prvi put krenuo u potragu za njom. Nije znao ni gdje živi, ali je krenuo. Nije znao ni kako izgleda. Ispružio je prst i stopirao. Sjeo je u automobil i vozio se, ali kada je pao mrak, prepao se i vratio kući.

Misli na njega

- Sjećam se da sam bio preplašen. Nisam znao kamo idem, što me čeka. Na kraju sam se vratio - priča Željko.

Jedan dan stiglo je pismo s njegovim imenom. U potpisu je stajalo: MAMA.

Pisalo je da uvijek misli na njega, da živi u Sloveniji, da se udala i ima dvoje djece. Tako je Željko kada je imao 15 godina doznao da tamo negdje postoje djevojčica i dječak koje želi zagrliti te ih zvati bratom i sestrom.

Želja za pronalaskom porodice bila je sve veća. Naime, sada više nije tražio samo mamu.

- Prioritet mi je postao odlazak u Sloveniju, ali nisam imao novca. Tada sam imao nekih 15 godina i pomagao sam komšiji piliti drva. San mi je bio zaraditi za kartu, ali i kupiti novu odjeću u kojoj bih bio lijep za svoju mamu - priča Željko.

Željko Majstorić sa sestrom Agonom FOTO: FACEBOOK

I zaista, kupio je odjeću i kartu. Međutim, sudbina je tada opet pomrsila račune. Tog jutra kada je trebao krenuti za Sloveniju, tamo je počeo rat.

- Iako mene nije bilo strah, baka i djed su mi zabranili da odem. Rekli su da se tamo puca i da ne mogu ići. Još je jednom moje srce bilo slomljeno - kaže Željko.

Vrijeme mu nije išlo na ruku, a potom je počeo i rat u Hrvatskoj. Iako je tek napunio 16 godina, Željko je stavio pušku na rame i prijavio se u vojsku (danas je predsjednik Udruženja maloljetnih dobrovoljaca Sisačko-moslavačke županije).

Događaje iz rata, kaže, ni ne želi prepričavati, a napominje da ih ni mi ne želimo slušati. Jer bilo je tu svega, a on je bio samo nesretno dijete...

Zvala je mama

- Iako sam znao da negdje imam majku, cijeli sam život baku oslovljavao s mama. Naime, osim tate, s nama je živio i još jedan stric. Tako da sam je jednostavno uz njih počeo tako zvati - dodaje Željko.

Jednom prilikom, u vrijeme rata, došla je socijalna radnica i rekla mu da ga je zvala mama.

- Rekao sam: "Dobro, otići ću do nje". Naime, tada je moja baka živjela u domu. Socijalna radnica je ponovila, zvala te mama, a ja sam joj opet isto odgovorio. Rekla mi je da ne budem bezobrazan i ne glumim jer me zvala prava mama - nastavlja Željko. Tada mu se zacrnilo pred očima. Pa kako zna gdje sam, je li to to. Je li napokon našao majku? Bilo je hiljadu pitanja.

Stajao je pored telefona i čekao poziv, ali ona više nikada nije nazvala.

Srce mu se još jednom slomilo, ali kako će kasnije saznati, mama je imala svoje razloge.

Rat je bjesnio. Željko je bio na ratištu, tako da je majčin poziv potisnuo i rekao je sebi da će je nastaviti tražiti kada se situacija smiri. Tako je i bilo. Uključio se u razne organizacije, volontirao. Pokušavao ju je naći preko Crvenog križa pa preko Udruženja Suncokret koje se bavilo sličnim slučajevima.

Hiljade pitanja, a nijedan odgovor

- Odgovor je uvijek bio isti: ta osoba ne postoji. Pa kako ne postoji? Rodila me. Imam njeno pismo. Zvala me. Opet sam izgubio trag, ali tada sam prvi put počeo gubiti i nadu. Mislio sam da je možda umrla ili da me jednostavno ne želi vidjeti - kaže.

Prolazile su godine, oženio se, zaposlio i dobio kuću. Život mu je napokon krenuo nabolje, ali uprkos tome nije mogao biti potpuno sretan. Jedan dio njega je kopnio. Naime, tamo negdje postoji dio njegovog identiteta koji mu nedostaje da bi bio potpun.

Došla je i 2018. godina, a Željko je napunio 43 godine.

Jedan dan je bio na Facebooku i naišao na grupu Pokidane veze.

- Bio je to samo letimičan pogled i potom sam na to zaboravio. Nakon nekoliko dana sam se toga sjetio, ali sam zaboravio ime grupe. Nešto mi nije dalo mira i počeo sam tražiti. Priključio sam se grupi i čitao postove. Onda sam vidio objave, brat pronašao sestru, djevojka pronašla roditelje, a i shvatio sam da je većina tih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Vjerojatno jer je tamo bilo najviše raseljavanja - priča Željko. 

Nakon svega je pomislio kako će pokušati još jednom. Nema šta izgubiti. No, nije se previše nadao jer ako ih nije uspio pronaći u 43 godine, mislio je da nisu baš neke šanse da to napravi preko neke grupe.

- Moje ime je Željko, tražim majku koja je rodom iz Bosanskog Novog. Koliko znam, imam brata i sestru - napisao je Željko uz majčino ime i prezime.

Lavina komentara

Objavit ću pa možda za mjesec ili godinu ili nekad, bilo kad, ikad... mislio je.

A potom čudo. Lavina komentara.

- Sjećam se da mi je pristizalo toliko poruka podrške da mi se mobitel koji je bio na punjaču praznio. Stigla je i prva konkretna poruka: "Tvoja majka je umrla" - kaže Željko.

Na tren se slomio, ali rekao je sam sebi da sad ide do kraja. Šta bude, bit će.

Uostalom, to ne mora biti istina. Možda je neko pogrešno povezao i to nije ta žena. Ali i da je više nema, opet, tješio se, moći će joj zapaliti svijeću.

U moru poruka pojavila se jedna: "Ovo je profil tvoje sestre, a ovo tvog brata. Nađi njih i naći ćeš svoju majku".

- Momentalno sam se smrznuo. Ko je ta žena i kako s takvom sigurnošću tvrdi da su mi to brat i sestra. A onda opet, ako zna za njih, zna sve. Zašto mi jednostavno nije rekla? Opet hiljadu pitanja. Znam samo da sam počeo plakati, što od uzbuđenja, što od straha. Ni sam ne znam koje sam sve osjećaje miješao. Pa tražim ih 43 godine, a sad u roku dva sata stižu takve informacije - priča Željko.

Skupio je hrabrost i poslao ženi za koju su mu rekli da je sestra zahtjev za prijateljstvo. Mobitel mu je bio u ruci i čekao... sekunde su mu bile vječnost. Kada je vidio da nema odgovora, na njen je profil napisao da ima neku dilemu koju mora riješiti.

- Mi se znamo? - stigao je odgovor.

- Nažalost, ne, ali ja tražim mamu i svaki trag me vodi k tebi da si mi ti sestra.

I onda ništa...

- Možda me ne želi. Možda je bio krivi trag. Je li ovo novo razočaranje? I taman dok mi se sve to vrtilo po glavi stigao mi je odgovor - kaže.

- Ja sam tvoja sestra, ali nažalost naša mama je umrla.

Raspao se

U tom trenu srušio mu se cijeli svijet. Postao je svjestan da ženu koju traži cijeli život nikada neće upoznati, zagrliti. Nikada je neće moći zvati mama. Nikad mu neće reći: "Sine"...

- Potpuno sam se raspao. Hodao sam po dvorištu i plakao. Odlučio sam se sabrati i rekao sam sebi OK, mame nema, ali naći ćeš njen grob. Stavio sam prioritet na brata i sestru i činjenicu da me žele - kaže Željko.

Bila je sredina maja i telefonski se polako upoznavao s bratom i sestrom. Sestra Agana rođena je 1980. godine. Ima supruga i dvoje djece, a brat Elvis je pet godina mlađi od nje, oženjen je, ali još nema djece.

- Odjednom sam postao brat, ujak, nećak, bratić...

Familija s mamine strane je iz Bosne i jako ih je mnogo. Raselili su se tokom rata od Austrije, Njemačke, Amerike, Bosanskog Novog, pa ima čak rodbinu u Zagrebu i Sisku - priča uzbuđeno Željko.

Nakon dvije sedmice zaputio se u Sloveniju kako bi upoznao sestru i brata.

- Taj trenutak ne mogu opisati. Sestrin dodir, zagrljaj... Kad me dotaknula, osjetio sam da nas je ista mama nosila u trbuhu. Zajedno smo se zaputili k bratu. Svi smo plakali i grlili se. Napokon sam postao kompletna osoba - kaže Željko.

Mislio je, kaže, nakon dvije sedmice konstantnih razgovora da se već pomalo primirio od silnih uzbuđenja, ali taj je susret bio emotivniji nego što je mogao zamisliti. A ono što mu je bilo najvažnije: prihvatili su ga. Htjeli su svog brata.

Imao je još samo jednu želju, a to je da ode na majčin grob.

- Stajao sam pred njom koja me rodila. Ne na način na koji sam htio. Nisam je mogao zagrliti i reći koliko je volim i koliko mi je cijeli život nedostajala, ali sada sve znam. Nema više upitnika, nema više osjećaja da nedostaje polovina mojeg života. Ja znam gdje je moja mama i uvijek je mogu posjetiti. Napokon sam saznao kako izgleda - kaže i dodaje kako stalno gleda njezinu fotografiju kako bi mu se njezino lice urezalo u pamćenje. Naime, želi da jednog dana kada zatvori oči i zamisli mamu vidi njezin lik ispred sebe i osjeća kao da ju je cijeli život gledao.

Do tada, ima još mnogo toga za nadoknaditi. Ima još puno rodbine za upoznati, a ove godine prvi će put praznike provesti sa svojom mlađom sestrom i bratom...

Izvor:   Jutarnji.hr

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije