Izjum je bio među prvim ukrajinskim gradovima koji su se našli na meti februarskog ruskog napada i oko šest mjeseci je bio pod kontrolom ruskih snaga, a ukrajinska vojska ga je oslobodila ovomjesečnim kontranapadom.

To je i grad koji je ponajviše stradao u ratu u Ukrajini, a posebno dio koji se nalazi na istočnoj obali rijeke Sjeverni Donjec.

Mnogi stanovnici Izjuma napustili su grad početkom ruskog napada, ali značajan broj mještana je ostao u svojim domovima. Ukrajinska vojska se vratila u grad, uspostavila kontrolu i sukobi su okončani, ali bitka za opstanak se nastavlja za Izjumčane.

Izjumska porodica Litveninko jedna je od onih koje su cijeli rat provele u skloništu u svojoj zgradi, a u razgovoru s novinarom AA su se prisjetili tih teških dana.

Alona i Eduvart Litveninko i njihov 32-godišnji sin invalid Viktor su se početkom godine vratili u Izjum iz Češke, računajući da će lakše prebroditi porodičnu finansijsku krizu u svojoj kući. Međutim, počeo je rat i pravi košmar za njih.

Prozori na kući razbijeni su detonacijom od granatiranja obližnje zgrade, a televizor je od siline detonacije pao sa zida i razbio se.

Svaka porodica u zgradi u kojoj žive koristi zajedničku kuhinju i toalet, a kuhaju na vatri.

Stanje skloništa, u kojem je porodica Litveninko boravila tri mjeseca, dovoljno govori kroz koliko teška vremena su ti ljudi prošli tokom ratnih sukoba.

Alona je kazala da je na početku rata u njihovom gradu sve bilo normalno i da su iz vijesti saznali da je pogođen centar Harkova.

- Na televiziji su bile vijesti da je Harkov bombardovan. Zatim su počeli da i nas bombarduju. U tom periodu obično smo uvijek sjedili u bunkeru. Nikada nismo izlazili vani. Pripremali smo hranu od prehrambenog materijala i konzervirane hrane koju smo imali. Svi smo jeli tamo - rekla je ona.

Ističući da su uslovi u skloništu za njih bili prilično izazovni, Alona je rekla da su dane i noći provodili u mraku i da su na zrak izlazili samo kada su bile pauze između granatiranja.

Vital je mladić sa posebnim potrebama i sam je prošao kroz te teške dane u skloništu, a prolazi i dalju borbu za preživljavanje u Izjumu.

Naglasivši da su se trudili da njen sin ne osjeti rat, majka Alona je rekla da je i njihova zgrada oštećena u granatiranju.

- Mislila sam da će se betonske ploče srušiti na nas. Samo smo sjedili. Pokrivali smo Viktorovu glavu dekom tako da sve ovo nije mogao vidjeti - rekla je Alona i prisjetila se dana kada su ruske snage došle na njihova vrata.

- Ušli su sa puškama u rukama. Sve su otvorili i pretresali bez dozvole, tražili su nešto. Ne znam ni ja šta su tražili. Tražili su mi novac, pa sam ja rekla da nemam novca. Otvorila sam novčanik i pokazala im da ima samo pet grivna. Rekla sam i da bih davno otišla iz grada da sam imala novac za to. Samo smo bespomoćno stajali ispred njih, dijete je drhtalo - kazala je Alona.

Otac Eduvart je rekao da je tokom racije sjedio u zajedničkoj kuhinji i da mu je prijetilo osam ruskih vojnika, a da je jedan od njih uperio pištolj u njega.

- I ja sam pitao šta hoće. Pokušavali su da zadrže Alonu u sobi. Onda su me izveli napolje. Došli su sa dva kamiona Urala. Udarili su me u glavu vojničkom šljemom. Jedan od njih mi je stavio bombu u usta i prijetio mi je da će me odvesti u Rostov i razapeti tamo - kazao je Eduvart.

Okupacija Izjuma je okončana, a Litveninko i druge porodice sada čekaju kraj rata u Ukrajini i normalizaciju života.