Alija Halilović je rekao kako je 4. maja 1992. godine, zajedno s drugim mještanima, zarobljen i odvezen u željeznički bunker pored pruge, gdje je bio ukupno 100 dana.

- Mislim, oko šest-sedam stotina da je bilo. Žene, djeca, svi su bili - kazao je svjedok opisujući koga je zatekao po dolasku u bunker, odakle nisu mogli izlaziti.

Svjedok je rekao kako se brojčano stanje zarobljenika u bunkeru mijenjalo, a da je on nakon 100 dana prebačen u Planjinu kuću, u kojoj je bio sve do 24. oktobra 1992. godine.

- U Planjinoj kući nas je 30 dovedeno iz bunkera. Niko dolje nije bio, a popodne su doveli još 93 čovjeka iz Ilijaša. Svi smo muslimani bili - kazao je on.

Svjedok je naveo kako je tri puta iz Planjine kuće odvođen na Žuč, gdje su ga vojnici Vojske Republike Srpske (VRS) koristili za potrebe živog štita. Rekao je da je svaki put bila identična procedura i da su po 50 zarobljenika iz Planjine kuće prebacivali autobusom na Žuč.

- Dođe jedan Božur, odvede šestericu ispred sebe. Sve smo tako išli, po šest ispred jednog vojnika. Božur je prvi put došao i vratio se sa izranjavanim civilima. On je bio pogođen malo u nogu, previo to i ponovo uzeo šestericu i otišao - kazao je svjedok, dodavši da je u tom drugom odlasku Božur i poginuo.

On je, kako je rekao, izveden u posljednjoj grupi, "kada je već probijena linija Armije BiH". Tada je, kako je posvjedočio, u prolazu vidio tijela ubijenih civila. Kazao je kako su se navečer u 11 sati vratili u Planjinu kuću sa samo njih deset bez povrede, dodavši da je četvero poginulo.

- Ja stojim pet metara ispred njih, nosim im i municiju. Od tamo puca Armija BiH, puca sve meni oko nogu, mora da su me vidjeli u toj šikari. U tome njihove granate gađaju Armiju, a sve geleri padaju okolo - prisjetio se svjedok drugog odlaska u živi štit.

Halilović je rekao kako je Vlaču, upravnika Planjine kuće, 21. septembra pitao dokle će trajati to izvođenje, na što mu je ovaj odgovorio da on mora tako jer je komanda naredila.

Svjedok se nije mogao izjasniti o komandi koju je Vlačo spomenuo.

On je svjedočio na suđenju Trifunoviću, koji se, kao nekadašnji komandant Vogošćanske (Crnovrške) brigade Vojske Republike Srpske (VRS) tereti za učešće u širokom i sistematičnom napadu VRS-a na civilno bošnjačko stanovništvo s područja Vogošće i Ilijaša od jula do decembra 1992. godine.

Prema optužnici, Trifunović je davao saglasnost podređenima da zatvorene civile iz Planjine kuće koriste za radove na prvim linijama borbenih djelovanja, iako je znao da to nije sigurno.

Branko Vlačo je pred Državnim sudom osuđen na 13 godina za zločine počinjene na području Vogošće kod Sarajeva.

Drugi svjedok Novak Jeftić je kazao da je bio pripadnik Voda Jeftići, ali se ne sjeća u okviru kojeg bataljona i brigade. Nakon podsjećanja tužioca Adisa Nuspahića, on je potvrdio da je riječ o Trećem bataljonu Vogošćanske brigade.

- U to vrijeme nisam znao, u početku nisam, nezgodna je bila zona odgovornosti, znate. Ne znam je li tačno od početka bio ovaj optuženi Trifunović jedan period - odgovorio je Jeftić na pitanje ko je bio komandant Vogošćanske brigade.

Jeftić je rekao kako je samo jedne prilike vidio dva civila dok je bio na liniji na Žuči, opisavši da su dovođeni na radnu obavezu.

- Kopali su oni jedan period, i onda su – da li se druga strana privukla ili šta – rafali počeli, oni nisu imali zaklona i ljudi su pali, poginuli - ispričao je on.

Svjedok je kazao da su civili također donosili hranu vojnicima na liniji i da je za njih to područje bilo sigurno.