Tako je svojevremeno govorio veliki hodoljubac, karikaturista, slikar, reditelj, pisac, TV scenarista, najpoznatiji Konjičanin, veliki humanista i čuvar baštine Zulfikar Zuko Džumhur.
Bio je čovjek planete bez ikakvih granica, vjerskih, nacionalnih. Bio je primjer kakav čovjek treba da bude - staloženo, plemenito biće, svjesno prolaznosti. Rođen je 1920. u Konjicu, a 2020. navršilo se 100 godina od njegovog rođenja. Umro je 29. novembra 1989.

Džumhur je bio vlasnik impozantne biografije. Potekao je iz ugledne ulemanske porodice. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. Počeo je studirati Pravni fakultet, ali je prešao na Likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića.

Tokom života hodoljubio je svijetom, zapisivao, govorio lagano narodnim jezikom, rušio granice, spajao ljude, a zbog vedrog duha i nevjerovatnog smisla za humor, bio je blizak i cijenjen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i narodnim. Cijeli svijet bio mu je domovina, a ljudski rod porodica.

- Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetnost, da se imamo gdje skloniti od teškog života i još težeg rada – govorio je Džumhur.

Autor je scenarija više kratkih i tri igrana filma. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i autor serija emisije "Hodoljublje".


Prve crteže Zuko Džumhur objavio je 1947., a za života napravio je više od 10.000 karikatura. Dobar dio se čuva u njegovoj rodnoj kući u Konjicu, koja djeluje kao depadans Zavičajnog muzeja.

Karikatura koja ga je proslavila datira iz 1950. godine, na kojoj na zidu stoji okačena slika Staljina u radnoj sobi Marksa, koji piše svoj "Kapital". Mnogo godina kasnije, postala je šlagvort scenariju Abdulaha Sidrana za film "Otac na službenom putu".

Zuko Džumhur bio je veliki prijatelj i s nobelovcem Ivom Andrićem, koji je napisao predgovor za njegovu knjigu "Nekrolog jednoj čaršiji", koja je do danas ostala najslavnija njegova knjiga.

- Jedan trebinjski beg, uži zemljak pisca ove knjige, priznao je prije 100 godina jednom Austrijancu da nikada u svom dugom vijeku nije bio ni do Dubrovnika, od koga ga dijeli svega dvadesetak kilometara druma. Kad se Austrijanac tome začudio, beg mu je rekao: "Nema veće planine od kućnog praga, gospodine" - riječi su kojim počinje uvodni tekst za knjigu, jedini predgovor koji je ikada napisao Andrić.

Govorio je...

Nisam ni nesavremen ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat.

Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je sposobnost da kontroliram sebe i vlastito zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontroliram, imali biste posla sa jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.

Ja sam veliki protivnik teškog rada. Niko ne bi trebao da radi teško. Pravedno društvo ljudima treba olakšati rad pa će im automatski olakšati i život. Ko god kaže da nas težak rad obogaćuje i oplemenjuje, laže. Težak rad samo iscrpljuje.

Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.