open-navfaktor-logo
search
Horor
Staljin je napravio otok kanibala: Poludjeli od gladi počeli su jesti jedni druge
Kako je Hitler imao poriv za stvaranjem savršene rase Arijevaca, tako je i Staljin želio "očistiti" Rusiju. No, jedina je razlika bila u tome što ih Staljin nije slao u koncentracione logore, već nenaseljene dijelove te ogromne zemlje s devizom "preživite ili umrite"
15.11.2019. u 11:53
get url
text

Otok Nazino je pust nenaseljen riječni otok koji se nalazi na oko 2.400 kilometara sjeveroistočno od Moskve. Na taj je otok poslano 6.200 nesretnih duša osuđenih jer su "manje vrijedni" u programu egzila ruske vlade 1933. godine, a pravi horori koji su tada nastali tek su nedavno izašli na vidjelo.

Naime, kako je Hitler imao poriv za stvaranjem savršene rase Arijevaca, tako je i Staljin želio "očistiti" Rusiju. No, jedina je razlika bila u tome što ih Staljin nije slao u koncentracione logore, već nenaseljene dijelove te ogromne zemlje s devizom "preživite ili umrite".

Svoje je postupke pravdao, ako ih je uopće morao pravdati bilo kome, populacijskom politikom naseljavanja izoliranih dijelova zemlje. U tim programima je protjerano čak 50 hiljada ljudi, a plan je bio da ih bude 2 miliona. Grupu od 6.200 ljudi poslanih na Nazino činili su "neželjeni elementi", odnosno mahom invalidi, teško bolesni ljudi, velika sirotinja, kriminalci - niko ko bi realno mogao preživjeti i uspješno naseliti neko područje, no bilo je očito da ih njihova "Majka Rusija" ne želi. Predviđeno je da umru. Pokupili su ih sa cesta, bolnica i njihovih domova u maju 1933, potrpali u vozove i odveli u bespuće, gdje su ih potom natjerali da uđu u čamce koji su ih dovezli rijekom do Nazino otoka. Već pri putovanju je umrlo 27 ljudi.

Na otoku nisu postojali nikakvi uvjeti za preživljavanje, niti su im ih tzv. čuvari htjeli omogućiti. Jedina stvar koju su od njih dobili je bilo brašno. Njega su miješali s vodom iz rijeke, pa ih je već na početku pogodila dizenterija koja je već prve noći u njihovom novom "domu" ubila 295 ljudi.

Jedina i stvarna uloga stražara bio je pratiti "napredak" onih koji prežive. Iz zabave su ih često lovili i ubijali, a svako ko je pokušao pobjeći, bio je ubijen.

-Jednom je jedna žena s Otoka smrti bila dovedena u našu kuću - sjeća se Feofila Bjlina, stanovnica sela Nazino na sjevernoj obali rijeke Ob, u dokumentima usmene priče zabilježene 1989. godine.

-Bila je odvedena u drugi logor… Žena je odvedena u sobu da tu provede noć, vidjela sam da su joj listovi na nogama bili odsječeni. Pitala sam je o tome i ona mi je rekla: "To su mi uradili na Otoku smrti – odsjekli su ih i skuhali" – sve meso na njenim listovima na nogama bilo je isječeno. Zbog toga su joj se noge smrzavale i ona ih je zamotala u krpe. Mogla se sama kretati. Izgledala je kao starica, ali je imala nešto više od 40 godina.

Nije bilo hrane, lijekova, alata, a izgladnjeli i iscrpljeni ljudi umirali su kao muhe. Na otoku je ubrzo počela vladati tiranija i strah, koju su širili čuvari, a ubrzo su uslijedila kanibalistička ubistva.

Francuski historičar Nicolas Werth je zapisao: Već 24. maja otkriveno je 70 tijela, a pet od njih su bila bez jetre, srca, pluća i dijelova mesa (grudi, listovi). U više prilika, grupa kriminalaca bi se bavila izrađivanjem improviziranih splavova za bijeg kojim su mamili slabije pojedince u svoju zamku, a kad bi ih doveli dovoljno blizu, ubili bi ih i jeli njihovo meso.

Stražari su, naravno, znali za to, no nisu reagirali. Zabilježio je i sjećanje stražara Kostia Venikov, kojem se na otoku svidjela jedna lijepa djevojka koju je pokušavao čuvati. Kad je morao jedan dan otići s otoka, povjerio je svojim kolegama zadatak njenog čuvanja. No, oni ga nisu ispoštovali. Uhvatili su djevojku, vezali su je za stablo, odrezali joj grudi, mišiće, sve što su mogli jesti. Bili su gladni, morali su jesti... Kad se Venikov vratio, još je bila živa. Pokušao joj je pomoći, no nije mogao, izgubila je previše krvi...

Uprkos katastrofalnom Staljinovom planu za proširenjem naselja uz obalu otoka i izvan njega, Staljin je poslao još 1.200 ljudi na otok. Istog trenutka došljaci su napadnuti od strane izgladnjelih ljudi koji su se već predali kanibalizmu - kao jedinoj opciji za preživljavanje. Sovjetski dokumenti sačuvani u muzeju GULAG u Tomsku bilježe ispitivanja nekih od kriminalaca koji su bili na otoku Nazinski.

Jednog su pitali da li je jeo "ljudsko meso". "Ne, to nije istina," odgovorio je. "Jeo sam samo jetru i srce." Pitan o detaljima, odgovorio je:

-Bilo je veoma jednostavno. Kao šašlik (jelo od ovčetine). Napravili smo ražnjiće od vrbinih grana, isjekli na komade, naboli na ražnjiće i pekli na logorskoj vatri. Izabrao sam one koji su bili ni živi ni mrtvi - dodao je.

Bilo je očigledno da će uskoro umrijeti – da će za dan ili dva odustati. I njima je tako bilo lakše. Odmah. Brzo. Bez patnje još sljedećih nekoliko dana.

Sovjeti su planski uništili većinu dokumentacije u vezi s "planom naseljavanja", pa tako i podatke u vezi s otokom Nazino. Katastrofa na Otoku ljudoždera bila je toliko zastrašujuća da je lokalni komunistički komesar po imenu Vasilij Veličko u julu 1933. samoinicijativno krenuo istraživati glasine koje je čuo. Intervjuirao je desetke ljudi i napisao izvještaj na jedanaest stranica koji je poslao u Moskvu, Novosibirsk i centar distrikta Narim. Njegov izvještaj je označen kao "državna tajna" i u javnosti se pojavio tek 1995. godine. Ipak, uz pritisak javnosti 2002. su podnijeli još jedan izvještaj u kojem su naveli kako je na otoku umro više od 4.000 ljudi.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.