Prema riječima našeg sagovornika, koji je vlasnik jedne od privatnih ordinacija na području Kantona Sarajevo u kojoj radi kao ljekar (ime i prezime poznato Redakciji), prva je namjena poslovnog prostora, potom sanitarna saglasnost (sanitarni čvor, čekaonica i sve ono što tome pripada) te mobilijar koji je preporučen kao minimum opreme za ordinaciju i određenu vrstu aparature predviđene za djelatnost.

Što se tiče kadra, uposlenici moraju biti prijavljeni, moraju imati položen stručni ispit, zavisno od toga koja je specijalizacija u pitanju.

Nabavljati opremu isključivo od proizvođača

Dodaje da se medicinska oprema treba nabavljati isključivo od proizvođača koji je registriran na području BiH i mora imati garantni rok, atest za korištenje (onaj ko prodaje opremu pušta je u promet) te ugovor o servisiranju.

- Ne možete kupiti aparat, a da za njega u državi nema servisa koji se radi kada za to postoji potreba. Vrlo je važno da onaj ko je vlasniku ordinacije prodao opremu ima i rezervne dijelove te sav potrošni materijal, primjera radi, ultrazvučne glave, elektrode... – navodi sagovornik.

Vlasnik privatne ordinacije dužan je i da potpiše ugovor o odlaganju sanitarnog otpada sa verificiranom firmom.

- Takva firma vlasniku odrinacije dužna je da donese određene kante koje se moraju držati na tačno određenom mjestu i koje su uzimaju u određeno vrijeme, a u njih se stavljaju zavojni materijal, šprice i igle. Ordinacija mora imati i atest struje, vatrogasne aparate koje donosi firma sa kojom je zdravstvena ustanova potpisala ugovor i koja ih povremeno servisira.

Također, mora se napraviti ugovor sa firmom koja redovno provodi niz sanitarnih mjera, kada se radi dezinfekcija. Ukoliko ordinacija ima sterilizator, povremeno treba donositi spojeve za kontrolu sterilizacije, a svi zdravstveni uposlenici moraju imati sanitarne knjige koje su u određenom vremenu, od šest do 12 mjeseci, trebaju obnavljati.

Ako u ordinaciji postoje lijekovi, oni su moraju držati u posebnom staklenom ormariću sa antišok terapijom koja sadrži sve što treba (antišok komplet koji se mora redovno kontrolirati od strane uposlenika i mora biti u roku). Lijekovi se moraju nabavljati preko apoteka sa kojima ordinacija treba imati ugovor za nabavku. Ovo je minimum koji svaka privatna ordinacija, pored kadra, mora ispunjavati prije nego što počne s radom – navodi sagovornik.

Nakon što vlasnik ordinacije završi sve navedeno, slijedi, dodaje ljekar, verifikacija određenih medicinskih aparata.

- Ne podliježu svi medicinski aparati verifikaciji. Na spisku onih koji se verficiraju između ostalih su razne vrste EKG i ultrazvučnih aparata, defibrilatora, anestezioloških aparata..., pa većina opreme u nekim drugim ordinacijama, koje nemaju potrebu za ovim uređajima, nemaju potrebu ni za verifikacijom - kaže ljekar.

Šta je ustvari verifikacija? Prema riječima Harisa Memića, šefa Odsjeka za imenovanje laboratorija u Institutu za mjeriteljstvo Bosne i Hercegovine, riječ je o potvrđivanju ispravnosti mjerila u odnosu na propisanu granicu dozvoljene greške.

Koliko često se provodi zavisi od oblasti. Kada je riječ o zdravstvu, verifikacija medicinskih uređaja u državnim i privatnim ustanovama trebala bi se, navode u Institutu, provoditi jednom godišnje.

- Prema međunarodnoj instituciji za zakonsko mjeriteljstvo, gdje se govori o redovnoj i periodičnoj verifikaciji, redovna verifikacija provodi se u propisanim vremenskim periodima nakon što je mjerilo prvi put pušteno u rad. Periodična verifikacija može se provesti i vanredno u slučaju da je mjerilo bilo predmet popravke/servisiranja ili dobrovoljno na zahtjev vlasnika mjerila, iako nije prošao period do naredne verifikacije. Ako korisnik primijeti da nešto nije uredu sa mjerilom on može pozvati ili servisera ili laboratoriju koja će provjeriti rezultate mjerenja uređaja – ističe Memić.

No, s tim se ne slaže vlasnik privatne prakse čija se ordinacija nalazi na, prije nekoliko dana od strane Ministarstva zdravstva KS, objavljenoj listi zdravstvenih ustanova koje su u skladu sa zakonom izvršile verifikaciju medicinske opreme.

Prem njegovim riječima, nigdje u zakonu ne piše da se aparati koji se koriste u medicini, a podliježu tome, trebaju verificirati svakih 12 mjeseci.

- Dugi niz godina radim u privatnoj praksi i to jednostavno nije tačno. Za to ne postoji ograničenje. To niko ne radi, pa ni klinički centri. Drugo je naravno ako je aparat oštećen, ne radi ili ne radi adekvatno, tada ste dužni nazvati servisera i on je odgovoran za rad aparata. Uzmite Zakon o zdravstvenoj zaštiti i na federalnom i na kantonalnom nivou i vidjet ćete da nigdje ne piše da se aparati moraju verificirati godišnje. Da je to tako, Institut za mjeriteljstvo BiH bi do sada poslao obavijest svim zdravstvenim ustanovama da svake godine moraju to uraditi po tom i tom zakonu. Ali, to ne mogu jer nema zakonskog uporišta za tako nešto. Ja u svojoj ordinaciji povremeno uradim provjeru, ali da se to mora raditi svaka tri mjeseca ili svakih 12 mjeseci – to nigdje ne stoji – ističe ljekar.

Pored ostalih propisa koje uređu oblast zdravstva, sve zdravstvene ustanove, bilo državne ili privatne, koje posjeduju medicinska sredstva sa funkcijom mjerenja, prema Naredbi o mjerilima u zakonskom mjeriteljstvu i rokovima verifikacije, moraju se pridržavati propisa iz mjeriteljstva kojima je definisana ova oblast.

To znači da svaka zdravstena ustanova, bilo državna ili privatna, kako bi svoj posao obaljavljala u skladu sa zakonom, dužna je redovno vršiti verifikaciju medicinskih uređaja i instrumenata koje koristi.

- Sistem zakonskog mjeriteljstva, koji je uređen Zakonom o mjeriteljstvu BiH, obuhvata određena područja primjene mjerila, kao što su trgovina (novčane transakcije), zaštita zdravlja i sigurnosti, zaštita okoliša, a krajnji cilj je da se osigura odgovarajući nivo tačnosti rezultata mjerenja provedenih na propisani način, a sve u cilju zaštite građana. Mjerila koja su uvedena u zakonsko mjeriteljstvo, a pobrojana su u Naredbi o mjerilima u zakonskom mjeriteljstvu i rokovima verifikacije, kao što su EKG, defibrilatori, pacijent monitori, respiratori, anesteziloške mašine, inkubatori, infuzomati, perfuzori, dijalizni aparati i terapeutski ultrazvuk, podliježu redovnim verifikacijama u naznačenim periodima i mogu ih raditi samo imenovane mjeriteljske laboratorije. To su tijela koja su imenovana od strane direktora lnstituta za mjeriteljstvo BiH i kompetentna da mogu obavljati verifikaciju mjerila, za onu oblast i opseg imenovanja koja im je dodijeljena Rješenjem o imenovanju, na čitavom području BiH – navodi Memić.

Dodaje da je imenovanje laboratorija za verifikaciju mjerila u isključivoj nadležnosti lnstituta, što je jasno definisano Zakonom o mjeriteljstvu BiH, a imenovati se mogu laboratorije

lnstituta, laboratorije pravnih osoba i laboratorije entitetskih centara za verifikaciju, ako ispunjavaju uvjete definisane Pravilnikom o imenovanim mjeriteljskim laboratorijama.

- Broj imenovanih laboratorija za jednu oblast mjeriteljstva nije ograničen. Postupak verifikacije mjerila iz zakonskog mjeriteljstva obuhvata postupak ispitivanja u svrhu potvrđivanja da mjerilo zadovoljava propisane granice greške za predmetnu oblast, nakon čega se mjerilo označava sa verifikacionom oznakom (naljepnicom) u skladu s Pravilnikom o vrstama i načinu označavanja. Završni dokument koji se izdaje za mjerilo koje je ispravno i pogodno za upotrebu (uspješno prošlo postupak verifikacije) je - Certifikat o verifikaciji - pojašnjava.

Cijene verifikacije definisane su Uredbom o visini i načinu plaćanja usluga lnstituta za mjeriteljstvo BiH, ali se, prema riječima Memića, mogu mijenjati od navedenih u Uredbi ukoliko se u obzir uzmu troškovi prijevoza, ako se, promjera radi, verifikacija radi u Bihaću, a laboratorija je u Sarajevu, te drugi troškovi koji se odnose na održavanje opreme.

Koliko košta verificiranje medicinskog aparata

Tako verifikacija anesteziološke mašine košta 360 KM, defibrillatora 120, dializnog aparata 320, EKG uređaja 120 maraka…

- Uredbom o visini troškova Instituta za mjeriteljstvo BiH propisan je cjenovnik verifikacija ako bi mi to radili u sklopu svoje laboratorije. Imenovane laboratorije mogu se pridržavati tog cjenovnika, što u većini slučajeva i rade, ali ne smiju ići ispod te cijene, jer se onda smatra da se verifikacija nije radila. Sve laboratorije dužne su da nam redovno šalju svoje cjenovnike – kaže Memić.

Servisiranje uređaja, prema riječima nadležnih u Institutu za mjeriteljstvo BiH, nije uključeno u postupak verifikacije, i ne mogu ga raditi imenovane mjeriteljske laboratorije.

Također, naglašavaju da, ukoliko je u periodu važenja verifikacije rađen servis na mjerilu ili bilo kakva druga neovlaštena radnja, ili je uništena verifikaciona naljepnica, mjerilo mora ponovo proći postupak verifikacije, što se naziva vanrednom verifikacijom.

- Primjerom ću pojednostaviti. Kada kupite novo vozilo, možete ga servisirati kod nekog privatnika, ali u tom slučaju gubite garanciju proizvođača, jer samo on nekome može dati ovlaštenje za servisiranje svojih automobila. Dakle, zdravstvene ustanove su te koje biraju ko će servisirati uređaje, i naravno da je najbolje da to budu proizvođači ili neko koga oni ovlaste. U slučaju servisiranja medicinskih uređaja, to nikada nije bila nadležnost države. Također, dokle god je mjerilo ispravno i pokazuje rezultate unutar propisanih granica greške, to ne interesuje onoga ko je ovlašten da provodi verifikaciju. Opet ću se poslužiti primjerom, ako je vaše vozilo ispravno nemate ga potrebe servisirati, ali ga morate tehnički potvrditi da je ispravno, a to je upravo ta verifikacija – pojašnjava Memić.

Trenutno na prostoru BiH laboratorija "Verlab" jedina je imenovana za pružanje usluga verifikacije. No, to, kako kaže, ne znači da se za taj posao ne mogu imenovati i neke druge laboratorije.

- Nismo ograničeni sa brojem laboratorija i ko god ispunjava uvjete, može raditi verifikaciju. U prethodnom periodu iz entiteta RS bilo je nekoliko laboratorija, ali su, ne znam iz kog razloga, odustale od imenovanja – navodi Memić.