Šta je to sporno u 11 Izetbegovićevih riječi?

objavljeno: 11.12.2017. u 18:04

"O međunarodnoj politici Bosne i Hercegovine će se odlučivati u Sarajevu", eto, to je rekao Bakir Izetbegović i time duboko uznemirio jarane Dragana Čovića i Aleksandra Vučića! 

Bakir je član Predsjedništva BiH, u istom poslu je i Dragan Čović, a Aleksandar Vučić, osim što u slobodno vrijeme glumi Boga oca regiona, nadležnog za spoljna pitanja Republike Srpske još je i predsjednik Srbije.

Šta je, dakle, sporno u izjavi bh. državnika da će se o međunarodnoj politici zemlje koju predstavlja raspravljati isključivo u prijestonom gradu zemlje koju predstavlja, a ne u Zagrebu, kome naginje Čović, i Beogradu, gdje stoluje Vučić, centrima u kojima je kovan i dokovan ondašnji pakao u Bosni, čiji rezultat od stotinjak hiljada mrtvih ima za posljedicu povremeno usiljeno prijateljsko okupljanje predstavnika ova tri naroda: u rezidencijalnim salonima, za šahovskom tablom ili u kakvoj kafani, na kavi, poslije čega, kao da je prokletstvo u pitanju, odnosi između ova tri naroda postaju sve gori i gori?! 

I koja je tačno sintagma, alegorija ili metafora, uvijena u neke od ovih 11 Izetbegovićevih riječi, od Čovića, predstavnika hrvatskog naroda u BiH, i Vučića, predstavnika Srba u vasioni, napravila - žrtve?

Znojeći se nad ovom dilemom, misli su mi prizvale sjećanje na posljednju noć u svježe bombardovanom Beogradu te 1999. godine koju Majkl Ignjatijef provodi u stanu Alekse Đilasa. Ignjatijef, profesor politike ljudskih prava i direktor Centra za ljudska prava na Univerzitetu Harvard u SAD, poznati novinar i publicista prikuplja materijal od kog će nastati knjiga "Virtuelni rat", briljantna analiza sukoba na Kosovu. Sjedi u društvu Đilasovih prijatelja, pijuckaju i vode neformalne razgovore. Osvrću se na još svježu prošlost - bombardovanje, piše u kolumni za list Danas Slaviša Lekić.

Šta bi se desilo ako Srbi pobjede NATO, i - podijele svijet? Neko bi "okupirao" Švicarsku, neko Portugal, neko Italiju. Borka Pavićević bira Španiju. Obožava Španiju. "Tipična srpska megalomanija", komentariše Đilas. Majkl se slaže da je to pohlepno. Pita Borku kako se osjećala kad je počelo bombardovanje. "Pomalo poneseno", odgovara mu ona. "Osjetila sam se denacifikovano."

"Drugi se smiju i odobravaju", zapisaće naknadno Ignjatijef. I zaključiti: "Dugogodišnja nametnuta krivica može se zbaciti. Sramota se može prebaciti na drugog. Bombardovanje je i njih pretvorilo u žrtve - a žrtve su po definiciji nevine."

Blagonakloni Čović i dobronamjerni Vučić su se, dakle, Izetbegovićevim stavom "premetnuli" u žrtve, a - žrtve su, ovladali smo već tim štivom, po definiciji - nevine! Pa, je li zaista tako?! I kad su se to Vučić i Čović priklonili katarzi, ne verbalnoj, već pričešćenju u onom klasičnom aristotelovskom i frojdovskom smislu, koje zahtjeva napor i do kog se dolazi iznutra?!

Meni, recimo, ništa iz glave ne može izbiti riječi tridesetogodišnjeg nekonsekventnog generalnog sekretara Srpske radikalne stranke, koga te iste godine kad Ignjatijef debatuje u bombardovanom Beogradu, ne dotiču ni krivica, ni sramota, ni denacifikacija:

"... Hoćemo samo ono što je naše srpsko, a to jesu i taj Karlobag i Karlovac i Ogulin i Virovitica i sve te srpske zemlje", vatreno govori mladi čovjek koji tada obavlja funkciju ministra za informisanje.

Lustracija će ga zaobići, kao i sve druge, uostalom, koji su zajedno sa njim, prije i poslije njega, vršili vlast u jednoj sumornoj, autokratskoj diktaturi.

Odgovornosti, pretpostavljam - metafizičke, sjetiće se dosta kasnije, punih 17 godina kasnije, i ta eksplozija katarzičnih osjećanja kulminiraće suludom INICIJATIVOM o zajedničkom Danu sjećanja: Vučić je agendu Dana sjećanja sveo na "zajednički datum kad će se svi narodi SFRJ sjećati svih stradalih u ratovima na ovim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost".

Nikad više takva inicijativa nije pomenuta.

Ne iz razloga što je služila samo za jednokratnu pokaznu vježbu Vučićevih "promjena", već iz jednostavnog razloga što se njom iniciralo neprirodno zajedničko sjećanja žrtvi i dželata na dane kad su dželati bili dželati, a žrtve samo žrtve.

"Normalno je mijenjati se kada se stari", rekao je tada Vučić, a onda dodao - "Mi ćemo, da bismo mogli bilo šta da uradimo, morati sve da promjenimo. I to prvo sebe!"

Pa, hajde da se promijenimo. Nedvosmisleno izvinjenje žrtvama iz bošnjačkog, hrvatskog, albanskog i srpskog korpusa, ne nužno tim redoslijedom, jeste ispravan put. Bez toga, "sjećati" se ovako zajedno, ne bi bilo fer prema žrtvama. Dan sjećanja bez razgraničenja na žrtve i dželate je ruganje mrtvima. Dan sjećanja bez istine ko je šta činio (gdje istina ne smije biti jednaka pomirenju) je farsa. Dan sjećanja bez priznavanja odgovornosti prije vodi uznemirenju nego pomirenju!

Jesu sve žrtve po definiciji nevine, ali nismo svi nevini. Ima ih koji su malo više krivi. Zajedničko grcanje, bez iskrenog izvinjenja, makar to i ne bio marketinški trik, nikog ne mogu oprati! Kao ni glumljenje žrtve ugrožene stavom državnika da se o politici svoje države odlučuje u sopstvenoj državi.

P. S. Ovaj tekst pisan je tri dana nakon što je Šešelj izjavio da neće da se vraća u Hag i dodao: "Imam drugačiji stil od Praljka"! Demonstriraj!