Dokumentarni film "Specijalni vlakovi" snimljen je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme Jugoslavije, a govori o radnicima sa ovih prostora koji su "trbuhom za kruhom" odlazili u Njemačku, pa i neke udaljenije zemlje. Autor ovog kratkog dokumentarca je Krsto Papić, hrvatski reditelj.

Posljednjih godina u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, ali i drugim zemljama Balkana, veoma je aktuelna priča o odlasku radnika u inozemstvo kako bi za sebe i svoje porodice osigurali egzistenciju i puko preživljavanje. Nažalost, to nije slučaj samo sada, iste stvari su se dešavale i u bivšoj Jugoslaviji, uprkos ne tako rijetkim tvrdnjama kako "toga nije bilo u Titino vrijeme".

Ovaj kratki film Krste Papića vjerno dočarava situaciju iz bivše države, a iz čega se vidi da su se ljudi na ovim prostorima i tada suočavali sa nedostatkom posla, korupcijom i svim drugim društvenim nedaćama koje su ih natjerale da potraže spas izvan domovine.

"Specijalni vlakovi" je priča koja počinje izjavom, kako se on predstavlja, "šefa njemačke liječničke delegacije sa stalnim sjedištem u Beogradu".

- Sada se nalazimo u Zagrebu, gdje vršimo pregled i odabir radnika za Njemačku. Jugoslavija nam daje najveći broj zaposlenih stranaca. I sa njima u Saveznoj Republici Njemačkoj jako smo zadovoljni. To su jako kvalitetni radnici koji se vrlo brzo adaptiraju. Zbog svega toga naše glavno tržište za odabiranje radne snage sada je baš u Jugoslaviji - navodi šef njemačke liječničke delegacije.

U filmu se nadalje prikazuju ljekarski timovi koji vrše zdravstveni pregled radnika i na taj način, kako se može zaključiti, vrše selekciju ko može a ko ne može ići raditi u Njemačku.

Službenica nadležnog zavoda za zapošljavanje u filmu se, također, obraća radnicima koji odlaze u Njemačku, daje im upute, kao i uposlenik Saveza sindikata Hrvatske, podružnica Zagreb.

Prikazane su i lične priče radnika o tome šta ih je nagnalo da idu tražiti posao van domovine.

- Ne mogu se svađati, pravdu ne mogu... Jer dok smo god radnici, i kako je radnik postao i dok god će živjeti, on se vuče, traži svoje pravo i nikad neće naći - kaže jedan od njih.

Drugi obrazlaže svoje razloge za odlazak u Njemačku te sugerira da je za to kriv i korumpirani sistem.

- Ovi naši šefovi preveliku plaću imaju. Ja protiv njih lično ništa nemam. Oni su išli u školu i neka su toliko nagrađeni. Išao sam i ja u školu, malo manje nego oni, ali velika je razlika. Recimo sekretar dobije na ruke 308.000 (dinara). On od svoje plaće gradi vikendicu, koju treba stati pa gledati. To je fantazija. Ja sam išao i gledao. Znači sve od tih 308.000 ima i auto i kuću gradi. A ja jedva kraj s krajem. Ne možeš sastaviti da si kupiš odijelo, a 24 mi je godine. Ne možeš se oženiti, nemaš stana, nemaš kuće, majku moraš izdržavati, bolesna je... E to me najviše natjeralo da idem - priča jedan od radnika dok putuju vozom u Njemačku.

Slijede i ostale ispovijesti u kojima radnici pričakaju kako vole Jugoslaviju, ali da im ona ne pruža mogućnost da sebi osiguraju egzistenciju.

- Ja nemam od čega da živim, ljudi! Pa vi pogledajte moje ruke! E je li meni za silu sada da idem, ja ne znam. Treba li našem čovjeku dati..., treba li našega čovjeka čuvati u Jugoslaviji? Ako ćemo mi reći ono što jeste, za šta smo polagali svečanu obavezu u Armiji... Koga sam ostavio? Ženu. To je opet rob. Znači, ja sam rob ovamo, u tuđem svijetu, govorit ne znam, ništa ne znam, dođem k'o telac u tuđu zemlju i šta ću ja sad?! Ja sam služio tri godine ratnu mornaricu, bio sam savršen vojnik, išao sam u inozemstvo sa Maršalom Titom. Kad sam bio za sve sposoban, za političku nastavu završiti, sve šta treba savladati, i znati cijelu geografiju naše otadžbine, e onda sam valjda sposoban i za dobiti posao! - kaže jedan od intervjuisanih.

- Mene je nagnalo da odem, pod ove moje dane, da zaradim opskrbu svoje porodice, za novi standard moga života. Da ne bi kaskala moja djeca i moja porodica, kao što sam ja kaskao za svojim ocem...Ljubim sve naše stope, naše planine, našu grudu zemlje, ali imam petero djece i idem iz tih razloga što mi se pružila mogućnost da mogu zaraditi...

Potresna priča jednog od radnika, koji je priča plačući, glasila je ovako:

- Teško mi je bilo, otac plače, žena plače, dijete... Mali se igrao napolju, ja sam prošao bio kraj njega. On kaže: "Aba nisam te poljubio". Potrčao je za mnom, ja sam ga poljubio... Izvinite, ne mogu pričati, teško mi je. Da sam znao da će mi biti ovako teško, ne bih se odlučio da idem u inozemstvo.

Pogledajte cijelu priču u videu: