Pored Dodika, koji je došao po pamet "misleće elite", učešće su uzeli: Milomir Stepić, Miloš Ković, Dragomir Anđelković, Goran Petronijević, Darko Tanasković, Nenad Kecmanović, Aleksandar Pavić, Predrag Ćeranić, Željko Budimir, Slobodan Reljić i Đuro Bilbija, baš tim redom.

Geopolitika "Srpskog sveta"

U uslovima nepovoljnim za Srbiju, ova grupa srpskih intelektualaca konsenzualno je sugerisala strateško "strpljenje", "čekanje raspleta", "skrivanje ispod radara", "tihi otpor", "razne vidove opstrukcija", kombinaciju "vojne i političke neutralnosti", "jačanje borbene gotovosti" itd. "Srpski svet" ima dovoljno razloga da se drži opomene ruskog carskog obavještajca Alekseja Jedrihina "da je od neprijateljstva Anglosaksonaca gore samo njihovo prijateljstvo". U rivalstvu sa Amerikom, kako su konstatovali, Srbija treba također računati na konkretnu podršku suprostavljenih sistemskih sila, prije svega Rusije, koja svakako odgovara njihovom ideološkom svjetonazoru. Kad Rusi "prođu Odesu" i "dođu do delte Dunava", što je prema ovoj grupi vidovnjaka gotova stvar, onda je to trenutak za srpski geopolitički obrt, to jest "simboličko okretanje Primakovljevog aviona iznad Atlantika", koji je kao i Srbija letio na Zapad.

Međutim, od svega toga gore je što Kecmanović, Ćeranić, Bilbija i ekipa već vide ruske tenkove "na granici sa Mađarskom", "propast postojećeg evropskog poretka", "stvaranje multipolarne Evrope", podijeljene i podređene euroazijskim silama… U njihovoj viziji evropske sigurnosne arhitekture nema mjesta za NATO, unutar kojeg mali i slabašni susjedi Srbije uživaju kolektivnu zaštitu. Balkan više neće biti "američko i britansko lovište". Sa jačanjem "Srpskog sveta" od Banja Luke, Podgorice do Beograda, Srbija će sačekati "početak demontaže američke hegemonije". Bosna i Hercegovina, koja je "kolonija" ili je "privremeno okupirana", mogla bi ponovo završiti u stanju u kojem se zatekla 1918. godine. Bez američke podrške, "Izetbegovići" i "Đukanovići" će biti samo “smješni pajaci."

Ovakvim idejama Bilbije, Kovića, Kecmanovića i njihovih istomišljenika ne treba suprotstavljati nikakve progresivne ideale liberalnog Zapada. To jednostavno nije moguće jer su njihove nacionalističke glave toliko zadojene primordijalnim idejama krvi i tla da tu više nema nikakve pomoći. Naprotiv, njihova percepcija realnog, limitirana vlastitim predrasudama, kao i velikosrpskom ideologijom, zaslužuje samo jednu lekciju, onu realpolitičku koju najbolje razumiju. Dakle, jezik materijalne sile, koji se u slučaju njihovih halucinacija da transparentno izmjeriti i uporediti. 

Demontaža geopolitičke iluzije

Prvo, učesnici pomenutog panela bez ikakvog kritičkog promišljanja glorificiraju snagu Rusije. Tobože, ta imperijalna sila će brzo izbiti na granice Balkana, pa će onda napasti sve redom, od Rumunije, Bugarske, Hrvatske, Albanije, Grčke… Na kraju će pobijediti i promijeniti postojeći svjetski poredak, odnosno "zatvoriti stranicu koju je otvorio Petar veliki". Međutim, ista ekipa će prešutiti materijalnu činjenicu da je ruski BDP približan BDP-u New Yorka, ili da je manji od BDP-a samo jedne članice Evropske unije, recimo Italije, ili da je ruski BDP manji od BDP-a Njemačke za nevjerovatnih 2.500 milijarde američkih dolara. Nisu Sjedinjene Američke Države "sila u opadanju", kako slavodobitno ponavljaju, nego je Ruska Federacija u slobodnom padu uzimajući u obzir javno dostupne demografske i ekonomske faktore. Kada čuveni američki profesor John Mearsheimer, koji opravdava rusku vojnu intervenciju u Ukrajini, kaže da je Rusija samo "jedna velika benzinska pumpa", on također ilustrira temeljnu razliku između objektivnog promišljanja realnosti s jedne strane, i onog iskrivljenog, kojeg nude govornici na skupu u Beogradu.

Drugo, od papagajskog ponavljanja da je svijet već multipolaran, samo je glasnija tišina iz Beograda da Amerika za odbranu izdvajaja 12 puta više od Ruske Federacije. Zar polovi uopće mogu biti toliko različiti? Uzimajući u obzir vojnu potrošnju američkih saveznika u evropskom i indo-pacifičkom sistemu, strateška prednost može biti samo veća. Od 15 zemalja s najvećom vojnom potrošnjom u svijetu, 11 njih su sigurnosni partneri Sjedinjenih Američkih Država. Rusija i Kina niti imaju formalnih saveznika među prvih 15, niti bilo koji njihov saveznik vjeruje da je vojni napad na jednog napad na sve ostale. Latentna moć Amerike još je izraženija s obzirom na još jedan važan faktor, mehku moć, koju također stidljivo spominju na tribini. Na žalost panelista, vodeće pozicije na globalnoj ljestvici, poput Soft Power 30, zauzimaju demokratske države. Francuska, sa kojom se Đuro Bilbija ismijava citatima iz depeše ruskog konzula da "ceo Versaj vonja, a francuski imperator smrdi kao jarac", je na prvom mjestu, dok je Rusija posljednja na listi.

Treće, sa skupa je poslana poruka kako Zapad već četvrt vijeka egzistencijalno ugrožava bh. entitet RS. Međutim, svi oni će prešutiti strateške blagodati koje su Srbi i Rusi imali od američkog liberalnog intervencionizma. Rusija je zaboravila ogromnu finansijsku pomoć sa zapada nakon urušavanja Sovjetskog saveza 1991. godine kako bi se održala unutrašnja ekonomska i politička stabilnost. Bosanski Srbi su zaboravili da je na zahtjev Zapada zaustavljena vojna ofanziva u Krajini u septembru 1995. godine kada je Armija Republike BiH, u sadejstvu sa Hrvatskom vojskom, bila na pragu Banja Luke. Američki liberalni intervencionizam također je ubijedio Ukrajinu 1994. godine, što je tada bilo u korist vitalnih interesa Rusije, da se odrekne svog nuklearnog oružja koje je naslijedila nakon raspada SSSR-a. Bez američkog liderstva, Ukrajina bi vjerovatno razmišljala drugačije. Citat tadašnjeg ukrajinskog ministra odbrane Konstantina Morozova to potvrđuje: "Ukrajina nikome ne bi predstavljala prijetnju ukoliko bi, hipotetički, posjedovala taktičko nuklearno oružje". O podršci Zapada Rusiji u tom periodu piše i 42. predsjednik SAD-a Bill Klinton u svom autorskom tekstu u američkom magazinu "The Atlantic" pod naslovom "I Tried to Put Russia on Another Path" (Pokušao sam Rusiju usmjeriti u drugom pravcu). 

Četvrto, opća je saglasnost uvodničara da je aktuelna bitka za Donbas, zapravo bitka za Balkan. Kao da se radi o jedinstvenom geopolitičkom prostoru. Na političkoj karti svijeta, Ukrajina jeste jedna od onih država koje imaju nezahvalan položaj. Geografski se nalazi na periferiji sistema kolektivne euroatlanske sigurnosti što je otežavajuća okolnost. Ukrajina također dijeli preko dvije hiljade kilometara kopnene i pomorske granice sa Ruskom Federacijom. Surovi politički realizam takvim državama najčešće uskraćuje suvereno pravo da izaberu vlastitu sudbinu ili saveznika mimo volje svog agresivnog susjeda. Međutim, na veliku žalost pomenutih "stratega" i "mislilaca", "Srpski svet" svojom geografijom nije na periferiji sistema evropske kolektivne sigurnosti. Proširenjem NATO-a iza Željezne zavjese krajem 1990-ih godina prošlog stoljeća i početkom 2000-ih taj geopolitički prostor je postao dio mnogo većeg sigurnosnog sistema, makar Srbija još uvijek bila formalno izvan punopravnog članstva. Također je važno imati na umu da su Sjedinjene Američke Države na evropskom tlu od završetka Drugog svjetskog rata i nemaju namjeru da ga napuste.

Peto, učesnici beogradskog skupa ne kriju želju da se vrati historijski sat unazad, da evropske liberalne demokratije zamjene autoritarni, nacionalistički režimi, da ista ekipa staraca dočeka obnovu sfera uticaja od kojih bi jedna veća pripala Rusiji, a druga malo manja Srbiji. Oni praktično žele vratiti integracijski evropski i euroatlanski voz na početne postavke, razbiti njegov kolektivni sistem odlučivanja na više potencijalno suprotstavljenih polova od Pariza, Berlina, Londona ili Ankare. Međutim, niko od uvodničara nije problematizirao šta slijedi iza toga? Kao što niko od njih nije problematizirao šta rade sile koje se tome suprotstavljaju, prije svega Amerika i njeni evropski saveznici, koji su po svim mjerljivim i relevantnim parametrima desetak puta jači od Rusije?  

Šesto, pretpostavimo na trenutak da iluzije Tanaskovića, Kecmanovića i ekipe postanu realnost, da "vrijeme radi za njih", da se euroatlanski poredak urušava, da se Sjedinjene Američke Države povlače iz Evrope… Prema njihovoj realpolitičkoj koncepciji, države koje su geografski bliže Rusiji, trebaju biti isključivo u zoni ruske odgovornosti. Međutim, Srbija nije na granici sa Rusijom. "Umne" glave Srbije nisu jasno odgovorile kako će, poštujući osnove geopolitike, "Srpski svet" postati dio "Ruskog sveta" pored, na primjer, "Germanskog" ili "Turskog"? I sami su rekli da Njemačka sada obnavlja "Vermaht", kojeg samo zovu "Bundesvar" i da legitimiše novi pristup na Balkanu. Nisu spomenuli patološki strah koji Srbija ima od Turske, čiji dronovi pale i žare ruske tenkove od Nagorno Karabaha, preko Sirije, do Ukrajine. Na koncu, šta ćemo sa bosanskim, albanskim ili crnogorskim nacionalizmom i patriotizmom koji će puščanom paljbom dočekati eventualno širenje "Srpskog sveta". A neće faliti ni Javelina, Stingera…

Nismo također čuli kako će Ruski pol tretirati "slobodarske" ideje Srbije unutar ruskog gravitacionog polja, kolika god Srbija bila? Hoće li Rusija tretirati "slobodarsku" Srbiju u zoni svog interesa kao što je tretirala Titovu Jugoslaviju 1948., slobodarsku Mađarsku 1956. ili slobodarsku Čehoslovačku 1968. godine? Jasno je da velike sile u pravilu rade što žele, a slabiji trpe što moraju. Ništa od toga nije spomenuto, kao što nije bilo pomena o tome kako je Rusija povukla vojne snage sa Kosova 1999. godine, čime je ostavila Srbiju na cjedilu, a Kosovu omogućila de facto nezavisnost.  

Sedmo, alternativnu multipolarnu Evropu, koju zagovara društvo sa beogradske tribine, jednako kao i ruska politička elita iz Kremlja ili evropski desničari iz Nacionalnog fronta u Francuskoj, Alternative za Njemačku, Danske narodne stranke ili Slobodarske stranke u Austriji, mogu imati različite motivacije, sredstva i ciljeve. Međutim, njihova suverensitička sklonost ka raspuštanju NATO-a sugeriše, logikom tog istog realizma, pojavu novog anarhičnog poretka s više međusobno suprotstavljenih polova koji održavaju mir u Evropi samo politikom balansa sile. Nije nepoznato iz historijskog ugla kako je multipolarna Evropa završila u prošlosti. Liberalna, zelena, socijaldemokratska, demokrišćanska, ukratko većinska Evropa ne želi takvu sudbinu, želi jake institucije, vladavinu prava, nastavak integrativne političke kulture, kakvu nudi euroatlantski poredak. Pogotovo države srednje i istočne Evrope ne žele završiti kao periferna zona, poput današnje Ukrajine u kojoj je sigurnost deficitarna. Zašto Poljska, Latvija, Litvanija ili Estonija preferiraju američku liberalnu hegemoniju? Zato što su u zagrljaju ruske autoritarne hegemonije imali nesretno povjesno iskustvo.

Na kraju, pažljivi slušalac tribine nije mogao da ne primjeti opći konsenzus i jednoumlje tolikog broja "mislećih" ljudi. Ispalo je da su neki potrošili decenije akademskog rada da bi se o tako važnoj temi u svemu slagali. Jedna stvar je ipak ohrabrujuća, dok je ovakvim srpskim intelektualcima more do koljena, region Balkana ima puno više šansi.