- Kraj rata sam dočekao na oslobađanju Sanskog Mosta. Nakon pada Srebrenice smo došli u Tuzlu i tu sam postavljen za komandanta treće po redu brigade, 286. brdske brigade Srebrenica. Ukazala se prilika da mi iz Srebrenice uzmemo učešće u oslobađanju Sane. Bili smo smješteni u Stuparima i ja sam izašao pred borce i rekao da je sve na dobrovoljnoj osnovi jer se sve dešava poslije golgote Srebrenice - priča Mandžić.

Kaže da je postrojio ljude pred školu i želio da ih uplaši.

- Kazao sam da će se veći dio nas iz Sanskog Mosta vratiti na tabutima, jedan dio će biti ranjen, a neki će preživjeti i ko ima tremu, ko je izgubio nekoga u padu Srebrenice, neka izađe iz stroja. Niko nije izašao. Kompletnu brigadu sam poveo na Sanski Most - navodi Smajo Mandžić.

"Zlatni ljiljan" je dobio za uništavanje pet oklopnjaka 1992. godine, a orden "Zlatni ljiljan sa zlatnim vijencem" dodijelio mu je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović 1997. godine. U Armiji RBiH imao je čin majora, a nakon što je penzionisan 2004. godine, kao komandant brigade dobio je čin pukovnika.

Početak rata dočekao je u rodnim Potočarima. Njegova majka i otac imali su devetero djece, šest sinova i tri kćerke. Kaže da je otpor "Arkanovcima" na tom području pružio obični narod.

- Državu je odbranio goloruki narod, u prijevodu sirotinja. Lovci, djelimično rezervni sastav policije i samoorganizovanje. Ono što se priča o organizatorima otpora, Patriotskoj ligi, toga kod nas nije bilo. Mi smo se borili za gole živote i živote svojih porodica. Mi smo u Potočarima imali grupicu od 20-ak ljudi, a na čelu je bio moj prijatelj Naser Orić. Već smo 20. aprila napravili prvu zasjedu "Arkanovcima", znači suprotstavili smo se agresoru - navodi Mandžić.

Smajo Mandžić

S vremenom su jedinice postajale veće, a Mandžić je prvo bio komandant bataljona "Pale", a potom komandant 280. brigade i 283. manevarske brigade u kojoj su bili najmlađu borci iz operativne zone Srebrenica.

- Nijedan moj vojnik u manevarskoj brigadi nije imao više od 25 godina. Imali smo oko 450 komada naoružanja, a više od 500 ljudi mi je prešlo iz Srebrenice u julu 1995. godine - kaže Mandžić.

Smajin brat Juso poginuo je početkom rata kao komandir izviđačko-diverzantske čete, brat Salan je u novembru 1992. godine s jedinicom došao u Tuzlu po lijekove, a nestao je na lokalitetu Ružinih voda prilikom povratka u Srebrenicu i još nije pronađen. Brat Kiram također je poginuo kao pripadnik Armije RBiH, a Smajin otac Idriz ubijen je prilikom proboja iz Srebrenice u julu 1995. godine.

Prvi put je ranjen u junu 1992. godine, a najteže ranjavanje mu je bilo na koti Jezero.

- Pogodio sam tenk T-84, a tenk je istovremeno pogodio mene. To je bilo 14. januara 1993. godine. Bio sam otpisan, mislili su da ću umrijeti i mog brata su postavili na čelo brigade. Dobio sam sepsu i organizam ju je sam pobijedio, bez lijekova. Naživo su me operisali i šili. Pored mene je ležao moj najblji prijatelj Nurijica Memišević, koji je poginuo sat prije - priča Mandžić.

Na Dan Armije RBiH Smajo Mandžić kaže da nije zadovoljan odnosom države prema boračkoj populaciji te da nije trebalo ukinuti našu vojsku.

- Trebalo bi da i današnja djeca prođu vojnu obuku. Mi se poslije 30 godina nalazimo u situaciji u kojoj smo bili početkom 90-ih, možda i u goroj. Tada smo imali patriotske snage, a danas ne znam da li bi svi stali u odbranu. Vjerovatno većina bi jer mi nemamo drugu domovinu, nemamo kud. I sada nosimo epitet nekih muslimana radikala, a mi to nismo - poručio je Mandžić.