Danas nosi breme viđenog i pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), a svoje emocije prenosi na platno na kojem stvara slike iz rata i donira ih obrazovnim institucijama kako bi, objašnjava on u intervjuu za Birn, podstakao ljude da postavljaju važna pitanja.

McNeil je nedugo nakon pronalaska prvih masovnih grobnica, na poziv Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), došao u Bosnu i Hercegovinu gdje je bio dio tima koji je radio na skupljanju dokaza o načinu ubijanja više od 8.000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice ubijenih u julu 1995. godine.

Tmurna sjećanja na BiH

Iako je završen, po dolasku McNiel osjeća miris rata i vidi razmjere stradanja. Zbog toga su sjećanja na BiH tmurna, kaže on.

- Došao sam u Tuzlu. Iako je rat stao, dešavali su se sporadični izljevi nasilja u području u blizini Kalesije gdje je bila smještena privremena mrtvačnica. Bilo je situacija gdje smo morali da budemo evakuisani jer smo dobijali prijetnje od ljudi koji su htjeli da poremete naš rad - priča McNeil, opisujući kao mračno mjesto granatama uništenu bivšu fabriku odjeće u kojoj je bila smještena privremena mrtvačnica.

Uvjeti za rad nisu bili adekvatni, često praćeni nedostatkom vode i struje, ali ipak najveća poteškoća u radu bio je broj slučajeva koji su pristizali svakim danom, kao i nedostatak opreme za ispitivanje.

- Vrlo brzo imali smo ogroman broj tijela. Bilo je izuzetno važno da izvršimo detaljnu i pedantnu autopsiju kako bismo osigurali da dokazi sakupljeni u proceduri budu neoborivi. Navikao sam da na tijelima zapažam teške povrede, ali okrutnost koja je počinjena nad tim žrtvama nas je sve šokirala. Muškarci su premlaćivani, ubadani noževima i udarani palicama prije nego što su bili pogubljeni. Mnogi su imali poveze na očima, a njihove ruke bile su čvrsto vezane iza leđa – često žicom - govori McNeil.

Prvoga dana tim je bio informisan da ih čeka veliki broj tijela, ali tek kasnije McNeil je shvatio da su mnoge masovne grobnice otkopavane, i tijela prebacivana u sekundarne grobnice.

- Mi smo bili suočeni sa više od 17.000 dijelova tijela. Mnogi od tih dijelova tijela pripadali su žrtvama koje su zakopane u nekoliko grobnica. To je sigurno bilo teško njihovim porodicama i proći će godine dok se dijelovi ne nađu i sastave - kaže forenzičar i dodaje da su on i kolege radili školski, ali da je ponekad bio izazov zadržati objektivnost.

Forenzički dokazi koje su prikupili, govori on, bili su veoma značajni za Haško tužilaštvo kako bi se dokazalo da su žrtve sistematski ubijane. Kako objašnjava, sakupljeni dokazi odgovarali su riječima svjedoka.

- Mnoge žrtve su imale slične povrede. Postoji samo jedan način da se objasni kako je neko umro, a to je putem autopsije. Mi, forenzičari, ne odlučujemo o nivou zločina, to odlučuju sudovi nakon što u obzir uzmu sve dokaze. U slučaju Srebrenice presuđeno je da je riječ o genocidu - kazao je McNeil.

- Kroz pažljivu rekonstrukciju tijela i dijelova tijela, mogli smo da predstavimo najvjerovatniji uzrok smrti. Odjeća žrtava koja se ukloni sa tijela, forenzički ispita i opere, pomogala je u kreiranju slike koja prikazuje posljednje momente života žrtve. Forenzička radiografija bila je vitalni alat koji je stvarao slike puta metaka i lokacije metaka. Značajne su bile i povrede koje su nastajale prije smrti poput polomljenih kostiju. I naravno, uz DNK analizu koju provodi ICMP (Međunarodni institut za nestale osobe) u Sarajevu i Tuzli, mnoge žrtve su konačno identifikovane - kaže on.

Nakon rata članovi porodica su prijavili oko 34.965 nestalih osoba, a prema podacima Instituta za nestale osobe u Bosni i Hercegovini se traga za još 7.547 osoba. Presudama je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. godine tokom počinjenja genocida ubijeno više od 8.000 pretežno muškaraca i dječaka, a prognano više od 40.000 žena, djece i staraca.

Do sada su UN-ov Sud u Haagu i sudovi na Balkanu osudili ukupno 48 osoba na više od 700 godina zatvora, te pet doživotnih kazni za zločine u Srebrenici.

U razgovoru McNeil je rekao kako je znanje stečeno u BiH preneseno dalje, nadograđene vještine dijelio je i sa stručnjacima iz drugih zemalja sa kojima je išao na misije po različitim državama.

Naučni radovi bazirani na stečenom znanju u Bosni

U njegovoj rodnoj Škotskoj, kaže, ali i u Engleskoj, iskustvo iz BiH došlo je do izražaja u najmanje dva značajna incidenta – u padu aviona 1999. u Glasgowu i u terorističkom napadu u Londonu 2005. godine, u kojem je ubijeno više od 50 osoba. Kako govori McNeil, uvođenje forenzičke radiologije u Škotskoj transformisalo je tamošnje policijske istrage.

- Razvoj procesa DNK analize i procedure iz BiH unaprijedili su standarde širom svijeta. Neki od protokola u forenzičkoj autopsiji koji su razvijeni u BiH, a tiču se masovnih ubistava, danas se koriste u Ujedinjenom Kraljevstvu i korišteni su nakon terorističkih napada u julu 2005. godine. (…) Veliki broj naučnih radova baziranih na stečenom znanju iz Bosne napisan je širom svijeta - kazao je McNeil.

McNeil se, nakon nekoliko tura i konačnog penzionisanja, 2014. godine vratio u Bosnu i Hercegovinu. Kada je posjetio Memorijalni centar u Srebrenici emocije su ga pobijedile.

- Kada sam vidio imena više od šest hiljada žrtava uklesana u kamenu, plakao sam… Tokom rada u BiH žrtve sam poznavao samo preko njihovih brojeva. Bilo je dirljivo vidjeti ih sada, konačno, sa imenima koja su im vraćena. Bio sam ponosan što sam odigrao malu ulogu u najvećoj forenzičkoj istrazi u historiji - ispričao je forenzičar iz Glasgowa.

On je danas ambasador sjećanja na Srebrenicu u Ujedinjenom Kraljevstvu i edukuje ljude u svojoj i drugim zemljama o događajima iz rata u BiH.

- Idem u škole, muzeje, koledže i zatvore i pokušavam objasniti ljudima šta se desilo u Bosni i da se, ako ne budemo jako oprezni, to može desiti bilo gdje - zaključuje McNeil, koji je među prvima u BiH imao priliku shvatiti razmjere zločina u i oko Srebrenice.