Stanovnici Žepe, ali i Sarajeva, Mostara i drugih gradova krenuli su sa lokaliteta Budučin potok, gdje su branioci Žepe u junu 1992. godine nanijeli težak poraz agresoru. Nakon okupljanja, kraj spomen-obilježja poginulim borcima Armije BiH održan je čas historije, proučena je dova i položeno cvijeće.

Član organizacionog odbora Ramo Čardaković objašnjava da je broj učesnika, zbog pandemije koronavirusa i mjera zaštite stanovništva, ove godine ograničen, a tokom marša poštovat će se preporuke.

- Ovo je centralno šehidsko obilježje boraca Žepske brigade, zvano Budučin potok. Odavde polazimo ubuduće svake godine. Odlučili smo se na ovaj potez, jer ovdje je urađeno šehidsko obilježje i bila je značajna, odnosno najznačajnija bitka za odbranu Žepe na ovom prostoru - rekao je Čardaković.

U pratnji sudionika marša krenula je i ekipa Hitne pomoći, koja će reagovati u slučaju nepredviđenih okolnosti tokom 60 kilometara dugog pješačenja.

{$galerijaFotografija}

- Udaljenost je odavde tačno 60 kilometara do Potočara. Odavde s Borka. Uglavnom se ide putem, asfaltom, jedan dio, oko 20-tak kilometara je makadamski put zbog toga što ne možemo prečicu koristiti zbog eventualno ranije postavljenih mina, a da nisu skinute. Organizator ovog marša mira, odnosno organizacioni odbor Srebrenica, poduzeo je sve mjere da se izbjegne svaka mogućnost povreda i uglavnom koristimo postojeći put Borak -Srebrenica - dodaje Čardaković.

Čardaković je svake godine učesnik marša i jedan je od mnogih koji su svjesni da se sjećanje na genocid mora sačuvati.

- To nam je ostalo, da se podsjetimo toga i da suosjećamo sa žrtvama Srebrenice, jer smo jedan dio toga i mi preživjeli. Ne u toj mjeri, ali smo preživjeli genocid u Žepi - naglašava.

Među učesnicima pohoda je i veći broj mladih ljudi. Selma Pirić iz Sarajeva prvi put je iz Žepe prema Potočarima pješačila još kao desetogodišnja djevojčica.

- Meni je ovo 11. godina već kako idem na ovaj marš mira iz Žepe. Skoro cijela mi porodica ide na ovaj put već godinama. Mislim da je jako bitno da se održi ta neka tradicija i da ljudi pamte ono što se desilo, da se to ne zaboravi i to je jedan od glavnih razloga zbog kojeg ja idem na ovaj put - priča Pirić.