Nakon njega, s trinaest godina se o njoj počeo brinuti njegov sin Mehmed koji ju je održavao do devedesetih godina prošlog stoljeća. Poslije Mehmeda, brigu o kafani preuzima Muhamed Obralić, Mehmedov sin, a Huseinov unuk.

- Kafana je specifična po tome što u njoj nikada nije prodavan alkohol, ovdje su se igrale društvene igre, znači kafa se pila uz razgovor - ističe Seka Pap, sadašnja vlasnica kafane i unuka Huseina Obralića. Ona je preuzela brigu o kafani 2006. godine.

Kafana bez interneta

Kafana je uvijek bila puna, a maglajska čaršija mjesto gdje su se ljudi okupljali i u Čabrinoj kafani pili kafu iz bosanskog findžana i džezve te igrali šaha, tavle i domina.

- Kafana je opstala do današnjeg dana kao mjesto gdje vrijeme stoji, ovdje nema ni radija, nema interneta, ovdje gosti pričaju, druže se, igraju se. I mislim da u Bosni i Hercegovini ne postoji ovakav tip kafane - nastavlja vlasnica Čabrine kafane.

{$galerijaFotografija}

Stolovi su se iznosili na čaršiju. Tu se sjedilo, a sjedilo se i unutra, Jedino kad je pijačni dan, samo se unutra sjedilo. U stotinu godina svoga postojanja, kafana je bila zatvorena jedino za vrijeme rata i nekoliko godina poslije dok je nisu ponovo sagradili.

- Bila je porušena kuća, kafana je zatvorena 1992. kada je rat počeo. Moj brat rahmetli koji je preuzeo kafanu 90-ih godina, poginuo je u tom ratu, a otac je umro tada. Tako da smo je muž i ja 2006. obnovili i pokušali da očuvamo tu porodičnu tradiciju - nastavlja ona.

Ljeti je otvarala kafanu sa sabah-namazom, čak i u četiri sata ujutru, kako bi gosti popili svoju prvu kafu.

- Najviše dolaze penzioneri, stariji ljudi koji se vole družiti i igrati, koji ne koriste internet, tako da su oni bili naši većinski gosti. Vrlo malo je mladih ljudi dolazilo. Dolazili su i turisti, bili su oduševljeni ovom kafanom, jer je ovo nešto novo što vide - kaže ona.

Međutim, zabrana rada jedno vrijeme, ali i specifičnost gostiju kafane, uzrokovala je da Čabrina kafana ne otvori svoja vrata.

Bliski kontakt

Nadaju se, ipak, Maglajlije da to nije zauvijek.

- Mi smo prestali s radom 17. marta kada je proglašena pandemija korone. Dobili smo zabranu, ali smo zatvorili i dan prije zabrane. I do kraja maja je trajala ta zabrana, ali mi i poslije nismo radili zato što su naši gosti rizična grupa, nismo mogli ispoštovati higijensko-epidemiološke mjere koje su zahtijevane od nas jer su kod nas ljudi u bliskom kontaktu, niko ne dolazi da sjedi na dva metra udaljenosti, kod nas se stvarno ljudi druže i mi nismo ni htjeli ni smjeli da dovedemo u opasnost naše goste - dodaje Seka Pap, navodeći kako im je načelnik Općine Maglaj dosad mnogo pomagao u održavanju, ali sada, kako ona kaže, ovo je na državi, jer Čabrina kafana nije samo simbol Maglaja, to je simbol zemlje.

- Država je stala uz privrednike, kao plaćat će neki minimalni doprinos, kanton je isto obećao neku minimalnu platu, međutim ja sam to čekala tri i po mjeseca i nisam više mogla jer država zahtijeva da mi platimo obaveze, a ja nisam u mogućnosti da platim, zato što ne radim. A, ne smijem otvoriti, ja jednostavno nisam smjela otvoriti, tako da smo odlučili da zatvorimo kafanu - kaže ona.

Tuga koju osjeća je velika. Suznim očima priča kako ni ona niti njena porodica nisu željeli ostvariti neko bogatstvo. Kafa je do prije nekoliko godina bila pola marke, a sada je sedamdeset feninga.

- Mi nismo mnogo tražili. Mi smo samo tražili da opstanemo, da Maglaj ima nešto što je postojalo 100 godina, i ne samo Maglaj, Bosna da ima. Mi se nismo htjeli obogatiti. Mi smo htjeli da radimo, da održimo to. Ovdje su dolazili ljudi koji su voljeli doći. I stvarno je bilo dosta ljudi koji su poštovali i dolazili, i hvala im, i mi smo s njima uspjeli očuvati ovo sve do ove korone - nastavlja ona, dodajući kako je njenim gostima najviše žao što je kafana zatvorena.

Gosti nestrpljivi  

A, a to su i potvrdila dvojica stalnih gostiju koji su navratili samo da provire kroz vrata. I da vide Seku i njenog supruga.

- Kad se pođe na posao, ovdje se svako jutro uvrati, popije kafa i produži dalje na posao. Neobično je da nema ove kafane, da ne radi, jer svi smo navikli biti tu. I da kažem da je za Maglaj velika šteta da ta kafana koja već ima toliku tradiciju ne radi. Ovdje se može čuti i dobro i loše, sve što se dešava u svijetu, u Maglaju - kaže Ibrahim Mačković, Maglajlija koji je bio svakodnevni gost Čabrine kafane.

Pošto su se ovdje održavala takmičenja u igranju tavle, jedan od takmičara ističe najveću žal upravo za tim.

- Ja sam najviše volio ovdje tavlu igrati, i osvajao sam i prvo mjesto u takmičenju nas penzionera. A, sad ni toga nema, i nemamo nikakve zabave ni rekreacije - kaže s tugom u očima Bego Lošić. 

Dok je ekipa Anadolu Agency (AA) bila u starom dijelu Maglaja, u Čabrinoj kafani, stalno su navraćali nekadašnji njeni gosti. Svi pitaju jedno: "Seko, je li otvoreno". I kad čuju da nije, uzdahnu i požele sreću i ovoj porodici, ali i sebi da ubrzo nastave druženja tamo gdje im je najljepše.