open-navfaktor-logo
search
Nobelova nagrada
Sidran o priznanju Handkeu: Zar ima među nama naivan da se čudi sličnim postupcima zapadne Evrope?
Odbacujemo odluku da pisac koji je uporno dovodio u pitanje dokumentovane ratne zločine zaslužuje da bude proslavljen zbog svoje "jezičke domišljatosti", navodi američki PEN centar
11.10.2019. u 17:27
get url
text

Peter Handke nije zaslužio Novelovu nagradu za književnost- mišljenje je svjetske javnosti koja ne prestaje reagirati na odluku Komiteta Švedske akademije da ovo vrijedno priznanje dodijeli kontroverznom austrijskom književniku.

- Peter Handke je Bob Dylan koji negira genocid- napisao je na svom Twitter nalogu, Aleksandar Hemon, bh. pisac sa američkom adresom.

Sa njim se složio i pjesnik Kris Marej:

-Handke je 2006. prisustvovao sahrani bivšeg srpskog lidera i navodnog ratnog zločinca Slobodana Miloševića, figure koju je dugo hvalio iako je bio optužen za genocid.

Odbacujemo odluku da pisac koji je uporno dovodio u pitanje dokumentovane ratne zločine zaslužuje da bude proslavljen zbog svoje "jezičke domišljatosti", navodi američko udruženje književnika PEN centar. 

-U trenutku porasta nacionalizma, autokratskog liderstva i dezinformisanosti svijeta, književna zajednica zaslužuje bolje od ovoga. Duboko žalimo zbog izbora Nobelove komisije za književnost- naveli su iz organizacije PEN America.

Književnik Abdulah Sidran mišljenja je da je Nobelova nagrada po logici stvari prošle godine trebala biti ukinuta, kada je Nobelov komitet obustavio svoj rad zbog seksualnog skandala u njegovoj administraciji. Odluku da nagrada ove godine bude dodijeljena Handkeu prokomentirao je kratko za Faktor: "Smatram da taj fenomen treba apsolutno ignorisati. Zar ima među nama iko toliko naivan da se čudi sličnim postupcima zapadne Evrope".

Nobelova nagrada odavno izgubila smisao

Poduži osvrt na ovogodišnju dodjelu Nobelove nagrade za književnost dao je prof. dr Admir Mulaosmanović,  predsjednik Fondacije "Alija Izetbegović" i profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS).

-Prije nekoliko  godina britanski historičar David Irving osuđen je u Austriji na tri godine zatvora zbog negiranja Holokausta. Akademska zajednica i kulturni radnici ushićeno su reagirali slaveći ostvarenje te male pobjede kojom se svijet činio nešto pravednijim mjestom. Unatoč činjenici da historija, ali i naša sadašnjost, svjedoče o moralnim sunovratima i par exellence makijavelizmu onih koji trebaju da održavaju pravedan poredak na zemlji, ovakvi primjeri budili su vjeru u čovjeka. To je bilo dokazom kako je razlikovanje dobra od zla, pravde od nepravde i istine od laži ostalo temeljnim ljudskim porivom i pozivom.

Nažalost, u prostoru koji odvaja vrijednost od njene suprotnosti često ćemo naći kreativne i umne ljude koji vlastitu nadarenost koriste za estetsko uobličavanje pogrešnih predodžbi, krivih uvjerenja i konretnih mržnji. Snaga njihove uobrazilje i njhovog izričaja oblikovana predrasudama i nedostatkom suosjećanja spomenutu suprotnost može predstaviti vrijedošću, laž istinom i nepravdu pravdom. Njihova snaga intelekta i kreativnost nisu garantom njihovog etičkog i pravdoljubivog odnosa spram društveno-političkih procesa.

Tome se moglo svjedočiti i u slučaju austrijskog pjesnika Petera Handke koji je tokom raspada Jugoslavije stajao na strani Miloševićevog režima unatoč jasnim pokazateljima o njegovom zločinačkom karakteru. Ostao je "postojan" u odbrani velikosrpstva pod svaku cijenu, opraštajući proponentima te ideologije svirepost, zločine, nehumanost i na kraju genocid. U kolopletu hinjenih izdaja i podrški, Handke je konkretno izdao humanost vjerujući imaginarnoj pripovijesti spram zabilježene povijesti. Vlastiti diskurs je izgradio na lošim izvorima i uzorima, a vlastitu kreaciju i estetiku stavio u službu zla i promoviranja nečovječnosti. Naravno da nije ni prvi ni posljednji. I naravno da kao takav ne bi trebao predstavljati nejasnoću i nepoznanicu svijetu u kojem živimo.

Problem je kada etablirana i cijenjena nagrada, kao što je Nobelova, dođe u ruke takve osobe. Poruka koja se nagrađivanjem takvog umjetnika odašilje poprima zlokobni karakter jer govori o zanemarivanju zla koje je umjetnik podrža(va)o i snagu njegovog utjecaja u promoviranju istog. Govori o još jednoj činjenici. Da žrtve genocida Švedskoj akademiji znače manje od estetike Handkeove poezije... Moramo se suočiti sa takvim svijetom, moramo biti protiv takvog svijeta. I dobro bi bilo da shvatimo da je Nobelova nagrada odavno izgubila smisao i značaj, ako ga je ikada i imala - mišljenja je Mulaosmanović.

No zanimljivo je da je Komitetu za književnost Švedske akademije uspjela "promaći" i činjenica da je Handke i njih osporavao, na što je podsjetio Slavoj Žižek, slovenski filozof i dugogodišnji Handkeov kritičar.

-  Taj pisac je još 2014. godine pozivao na ukidanje Nobelove nagrade. To je "lažna kanonizacija" literature- naglasio je Žižek.

Svečanost dodjele nagrade je najavljena za 10 decembar. Iz Nobelove fondacije su poručili da Nobelova nagrada ne može biti oduzeta, javlja Anadolu Agency (AA).

-Nobelova nagrada se ne može oduzeti. U statutima Nobelove fondacije ne spominje se takva mogućnost. Nijedan od odbora za dodjelu nagrada u Stockholmu ili Oslu nikada nije razmišljao o opozivu nagrade nakon što je prethodno dodijeljena - kazao je za AA Mikael Östlund, predstavnik za medije pri Nobelovoj fondaciji, na upit da li Handkeu može biti oduzeta nagrada.

Sporne Nobelove nagrade

I prije Petera Handkeua, odluku o laureatima Nobelove nagrade, negodovala je javnost. New York Times je čak napravio listu najvećih kontroverzi koje su se pojavile u vezi s imenima dobitnika, ap su izdvojili: 

Barack Obama -Nominacija američkog predsjednika samo 12 dana nakon što je sjeo u svoj ured, šokirala je javnost i ostale kandidate. Oni manje blagonakloni, rekli su kako je odluka bila politički motivirana. Odluka o nagradi obrazložena je njegovim "izvanrednim naporima u jačanju međunarodne diplomacije i suradnje među narodima", ali javnost je i ovo obrazloženje dočekala sa skepsom jer Obama zapravo nije niti započeo svoj mandat.

Cordell Hull - Jednu od najvećih kontroverzi izazvao je dobitnik Nobelove nagrade za mir 1945., Cordell Hull, a obrazloženo je kako je imao istaknutu ulogu u stvaranju Ujedinjenih nacija. Sve bi bilo lijepo da šest godina ranije, upravo Hull nije kao Rooseveltov državni sekretar učestvovao u skandalu oko 950 židovskih izbjeglica pred nacističkim terorom koje su stigle brodom u SAD tražeći azil. Iako je predsjednik izrazio želju da pomogne tim ljudima, Hull je zajedno sa strankom Južnih demokrata zaprijetio da će mu uskratiti podršku na idućim izborima ukoliko Židovi stignu u Ameriku. Roosevelt je 4. juna 1939. zabranio ulazak broda i svi su vraćeni u Evropu, gdje ih je više od četvrtine pobijeno ili umrlo u Holokaustu.

Wangari Maathai -Bila je prva Afrikanka koja je 2004. dobila nagradu za mir zbog svojih napora da ohrabri seoske žene u Keniji da se suprotstave sječi šuma. Ipak sjenu na njenu pobjedu, bacila je izjava u lokalnim novinama da su HIV izmislile zapadne sile kako bi smanjile broj stanovnika u Africi. Kasnije je porekla te optužbe, ali je u intervjuu za Time izjavila da "neko zna otkud je stigao virus" te da "nije došao od majmuna".

John Forbes Nash - Njegovu je priču brilijantno dočarao Russell Crowe u filmu "Beautiful Mind", a 1994. godine dobio je Nobelovu nagradu za dostignuća u ekonomiji koja je postigao 40 godina ranije kao student na Princetonu. Iako je bio na glasu kao vrhunski stručnjak, njegova borba sa šizofrenijom, kao i šaputanja o njegovom antisemitizmu, doveli su do toga da je Odbor čak išao preispitivati njegovu nominaciju. Godine 2002. uoči premijere filma, opet su se pojavile glasine, ali je Nash otišao po najveće priznanje.

Carl von Ossietzky -Istaknuti pacifist i veliki protivnik Hitlera, dobio je Nobelovu nagradu za mir 1935. za niz članaka koji su govorili o njemačkom kršenju Versajskog ugovora kojim je okončan Prvi svjetski rat. Tri je godine proveo u koncentracijskim logorima, a s tuberkulozom se borio u bolnici pod paskom Gestapoa. Savjetovano mu je da se odrekne časti i ne primi Nobelovu nagradu, ali je on to odbio te je tako razgoropadio Hitlera. Veliki je Vođa, nakon što je Ossietzky primio priznanje, zabranio njemačkim državljanima da prime nagradu. Tako su trojica Nijemaca, nagrade dobili tek poslije rata, ali su ostali bez velike novčane nagrade.

Alexander Fleming - Iako se penicilin navodi kao jedan od najvećih otkrića 20. stoljeća, neizvjesnost oko toga je li, ili nije baš Fleming zaslužan za to, otvorila je mnoga pitanja kada mu je 1945. dodijeljena nagrada za medicinu. Revidirajući istraživanja, od kojih neka sežu čak u daleku 1870., a sadrže bilješke o bakterijama koje se bore s pljesni. Fleming je i sam na kraju priznao da je do otkrića došao sasvim slučajno. Ipak, na kraju krajeva, zaista je on bio taj koji je izolirao i proizveo prvi penicilin i tako spasio milione života.

Harald zur Hausen -Godine 2008. dobio je Nobelovu za medicinu, za otkriće da HPV uzrokuje rak grlića maternice, ali se nad njegovom slavom nadvio tamni oblak kada se našao pod istragom švedske policija da je bio povezan s farmaceutskom firmom AstraZeneca, kompanijom koja je imali veliki udio na tržištu cjepiva protiv HPV-a. Iako optužbe nikada nisu dokazane, cijela je priča postala još mračnija nakon što je upravo ta kompanija postala sponzor kada je otkriveno kako je tvrtka imala jake veze s čak dva člana Odbora. Kao začin na kraju, ova kompanija je postala sponzor službene stranice Nobelove nagrade.

Henry KissingerOdluka da se dodijeli Nobelova nagrada za mir Henryju Kissingeru bila je proglašena najkontroverznijom do tada. On je nagradu dobio 1973., a sve je bilo omotano žestokim raspravama. Naime, dodjeljivanje nagrade za mir čovjeku koji je kao državni sekretar učestvovao u Operaciji kondor te bombardiranju u Kambodži, proglašena je jeftinom političkom satirom. Sjevernovijetnamac Le Duc Tho, koji je dijelio nagradu s Kissingerom, odbio je tu čast rekavši da je ne želi dijeliti s direktorom političkog cirkusa. Kritičari su ustrajni na tome da je nagrada zapravo dodijeljena kao priznanje za okončanje Vijetnamskog rata, koji je u stvari bio gotov tek 1975.

Linus Pauling - Nakon Marie Curie, jedini je čovjek koji je dobio nagradu na više područja, a ostat će zapamćen kao "lovokradica koji je postao čuvar lovišta". Naime, u prvoj polovini karijere, Pauling je dobio nagradu za hemiju za istraživanje hemijskih spojeva i njegove projekte koje je radio za američku vojsku. Pogođen stvarnošću nuklearnog razaranja i opasnosti od općeg rata, priključio se pacifističkim idejama svoje supruge Ave, a kasnije im se pridružio i sam Albert Einstein kao i veliki broj drugih naučnika.

Tako je radikalno zagovarao mir, da mu je Stat Department oduzeo pasoš. Godine 1962. dobio je Nobelovu nagradu za mir, ali je ostao za neke promotor Komunističke partije. Kako bi dolio ulje na vatru, 1970. otišao je u SSSR primiti međunarodnu Lenjinovu nagradu.

Rasne, etničke i jezičke konzervativnosti Nobelovog komiteta

Netrepeljiv prema marksistima i komunistima, nekonzistentan u donošenju odluka Nobelov komitet pokazao se i kao veoma rasno, etnički i jezički konzervativan. Samo tri dobitnika su Crnci - spisateljica Toni Morrison iz Sjedinjenih Država, Nigerijac Wole Soynika, i etiopski premijer Abiy Ahmed, dok su ostali pisci afričkog kontinenta poput Chinua Achebea ili Ngugi Wa Thiong'oa, među mnogima, temeljno prešućeni vjerovatno zbog nedvosmislenog pisanja o posljedicama evropskog kolonijalizma. I arapski svijet sa svojim etničkim, jezičkim, kulturnim i tradicijskim mnogostrukostima bio je ignoriran od strane Nobelovog komiteta pa je jezik sa populacijom govornika od skoro 300 miliona ljudi nagrađen samo jednom nagradom, onom dodjeljenom egipatskom romanopiscu Nagibu Mahfuzu. Tek s porastom svijesti o potrebi da se zapadni, bijeli, kapitalistički svijet prema ostatku globusa mora odnositi sa malo više poštovanja Nobelov komitet počinje nagradu dodjeljivati piscima koji dolaze s drugih meridijana i iz formativno drugačijih kultura.

Ko je odbio Nobelovu nagradu

Šest imena u historiji dodjeljivanja Nobelove nagrade su je odbile. Važno je reći da su samo dvije osobe to napravile svojom voljom, odnosno bez pritiska političkih ili društvenih struktura.

 Jean Paul Sartre - Filozof je 1964. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, koju je odbio. Kako se navodi u njegovom zvaničnom objašnjenju koje je dostavio Nobelovom komitetu, on je rekao da ne želi da bude institucionalizovan kao pisac.

-Nije isto ako se potpišem kao Jean Paul Sartre ili kao Jean Paul Sartre, dobitnik Nobelove nagrade. Pisac mora da odoli da bude pretvoren u instituciju, čak i kada se tako nešto dešava na počasan način- naveo je Sartre.

 Le Duc Tho - Vijetnamski revolucionar i političar, odbio je Nobelovu nagradu za mir koju je dobio 1973. godine, zbog učestvovanja u Pariskoj mirovnoj konferenciji. Na toj konferenciji potpisan je prekid sukoba u Vijetnamskom ratu.

Kako je rekao, i poslije potpisanog sporazuma nasilje se nastavilo, tako da ono nije doprinijelo prekidu rata u južnom Vijetnamu.

Preostala četiri dobitnika Nobelove nagade su odbili priznanje zato što su bili primorani da to urade na neki način:

Boris Leonidovič Pasternak - Ruski pisac odbio je 1958. godine Nobelovu nagradu za književnost. Njegov roman "Doktor Živago" ponio se prema Sovjetskom socijalizmu i Crvenoj revoluciji na prilično "liberalan" način, i zato je bio i zabranjen u SSSR. Mnogo godina kasnije, objelodanjeno je da je CIA vodila tajnu promociju knjige unutar Sovjetskog saveza.

Pasternak je dobio nagradu za knjigu po kojoj je snimljen i popularan film, ali ju je odbio zbog straha od Sovjetskog režima.

Gerhard Domag - Njemački patolog i bakterolog dobio je Nobelovu nagradu iz medicine 1939., koju je odbio ali ne svojom voljom. Nagradu je dobio pošto je zahvaljujući njegovom radu stvoren prvi komercijalni antibiotik.

Poslije vijesti da je dobitnik Nobelove nagrade, njemačka policija Gestapo ga je uhapsila i privela na saslušanje. Pušten je, ali je nakon toga objavio da neće prihvatiti nagradu koju je dobio od Nobelovog komiteta.

 Richard Kuhn - Dobitnik Nobelove nagrade za hemiju bio je prinuđen 1938. godine da odbije priznanje od nacističkog režima. Iako djeluje kao sličan slučaj kao kod Domaga, daleko je komplikovaniji.

Kuhn je bio poznat pripadnik Nacističke partije i vatreni zagovornih antisemitizma. Pored toga, zahvljujući njegovim istraživanjima, proizveden je otrov soman, koji je korišten kao hemijsko oružje. Iako je Nobelovu nagradu dobio zbog istraživanja vitamina, naučna javnost je ujedinjena u ocjeni da nije zaslužan da dobije priznanje i da bude ikakav "uzor" u nauci.

Adolf Butenandt - Još jedan naučnik koji je zbog nacističnog režima odbio Nobelovu nagradu za medicinu. Priznanje je dobio 1939., zbog svog pionirskog rada o spolnim hormonima. Uspio je da izdvoji jedinjenje estron. U skladu sa politikom nacističkog režima, odbio je nagradu, ali ju je poslije ipak prihvatio 1949.

Bio je član Nacističke partije, i navodi se da je učestvovao u projektima koji su bili povezani sa vojnim aktivnostima Njemačke. Ipak, za razliku od Kuhna, nikada aktivno nije propagirao nacizam.

Dobila Nobela za mir, šutjela nad etničkim čišćenjem Rohindža

Rijetki su oni koji su Nobelovu nagradu za mir koja se objavljuje svake godine u oktobru zaslužili jednoglasno.

Aung San Suu Kyi bila je jedna od njih. "Dama iz Ranguna" je 1991. nagrađena Nobelom za mir za demokratski otpor burmanskoj vojnoj hunti i dugo su je vremena smatrali sveticom. Percepcija se okrenula otkako je postala mijanmarska čelnica i kada zasuta valom kritika zbog pasivnosti u etničkom čišćenju Rohindža, muslimanske manjine koja je u Mijanmaru žrtva progona. 

Norveški odbor za dodjelu Nobelove nagrade nije joj oduzeo nagradu uprkos peticiji i pozivima.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.