Fascinantna priča

Sarajlija Suad Hamzić vozio avion brži od zvuka, imao susret s NLO

Objavljeno: 14.10.2018. u 21:31 Autor: E. Duvnjak - Šalaka

Pilot Suad Hamzić za Faktor je govorio o svojoj profesiji, bliskom susretu s NLO, kako je preletio Sarajevo MIG-om jer je srce tako htjelo, svom boravku u Americi

Suad Hamzić

Kao dječak je bio fasciniran avionima, a onda je dječački san postao stvarnost i Sarajlija Suad Hamzić s Hrida, je postao u bivšoj Jugoslaviji pilot koji je letio brže od zvuka u svim verzijama MIG-21. Bio je na školovanju u RAF Staff Collegu u Velikoj Britaniji. Hamzić je jedini pilot iz bivše Jugoslavije koji je testirao američki avion, tačnije prototip koji je koštao više miliona dolara, a koji je američka i svjetska javnost imala priliku vidjeti tek  dvije i po godine nakon Hamzićevog testiranja. I ovo nije kraj fascinantne biografije, životne priče ovog sada 73-godišnjaka. On je sedamdesetih godina leteći u MIG-u imao bliski susret s "letećim tanjirima".

- Kao dječak sam čitao magazine, dječije listove tipa "Politikin zabavnik", "Kekec", "Plavi vijesnik" u kojima je dosta publikovano o avijaciji. O pilotima je u to vrijeme afirmativno pisano i naravno da dječak s 11, 14 ili 15 godina želi da postane pilot. To sam poželio i ja i konačno negdje 61' godine kada sam završio osmogodišnju školu, u Rajlovcu (bila baza Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva) je održan neki otvoreni dan, kako bi danas nazvali i gdje smo bili u posjeti. Mi dječaci smo bili impresionirani time što smo vidjeli, a što me je vjerovatno motivisalo da se odlučim za avijaciju, da pokušam konkurisati - počeo je svoju priču ekskluzivno za Faktor pukovnik u penziji Suad Hamzić.

Prva generacija Vazduhoplovne gimnazije u Mostaru 

Nastavlja kako je nepunih mjesec dana nakon posjete Rajlovcu izašao konkurs za Vazuhoplovnu gimnaziju Maršal Tito u Mostaru.

- Konkurisao sam i bio primljen u prvu generaciju te gimnazije. To je bila 1961 godina. Godine 63' sam se već našao na Akademiji, a završio je 66' godine i postao pilot. Službovao sam u Sloveniji, u Brežicama, u Zagrebu, kratko vrijeme u Batajnici, potom Bihaću, gdje sam ostao deset godina, onda u Beogradu, bio na školovanju u Engleskoj. Onda sam se vratio u Bihać, pa ponovo u Beograd, da bi nešto kasnije otišao u diplomatiju u Tursku. Bio sam u Ankari od 86' do 90' godine. Kada sam se vratio na ovim prostorima je nastao lom i ja sam se penzionisao s 48 godina - priča nam Hamzić.

Naravno, vraćamo ga ponovo u prošlost pitajući da li je bilo straha tokom prvog  leta u avionu?

- Nije me bilo strah. To sam želio, bilo je oduševljenje, adrenalin. Mladi ljudi koji žele uzbuđenje kroz život, onda je zanimanje pilota definitivno za njih. Kada bih se opet rodio, bio bih pilot. Posljednjih 20-ak godina letim kao putnik. To su uglavnom letovi koji duže traju, koji me ne uzbuđuju. Kada bih mogao letjeti to bi bio borbeni avion poput MIG-21. To je izvanredan avion koji pripada pilotu. U svim kasnijim avionima sve više odlučuje elektronika a sve manje pilot, tako da pravo letenje završava sa MIG-om 21 - priča nam Hamzić i dodaje kako je u MIG-u 21 letio i brzinom od 2.500 kilometara na sat, brzinom većom od zvuka.

Upitali smo ga kako takvu brzinu može izdržati tijelo?

- Pa jednostavno. Ako sve funkcioniše, da nema instrumenata ne biste ni znali da letite brže od zvuka. Zapravo, brzina leta se osjeća na malim brzinama poput 900 kilometara na sat - objašnjava nam Hamzić.

Opće je poznato da piloti moraju imati besprijekorno zdravlje, a ne treba posebno napominjati da su sistematski pregledi za pilote više nego teški, složeni i samo ih rijetki prođu.

Za školovanje konkurisalo 10.000 mladih, a primljena 152 

- U mojoj generaciji je za pilote konkurisalo oko 10.000 mladih. Oko dvije hiljade i nešto ih je prošlo lokalne preglede u Sloveniji, Makedoniji, Bosni, da bi potom došli na specijalistički pregled u Zemun, Srbiju, na vojnu komisiju koju je činilo 15-ak specijalista. I na tim pregledima se ostaje tri dana. I već prvi dan, nakon laboratorijskih pregleda, je otpala jedna četvrtina. Bio sam neka 20-a grupa po redu u kojoj nas je bilo 150-ak. Prvog dana pregleda ih je otpalo 50-ak, a drugi dan još toliko. Nas 30-ak ili 20 je završilo uspješno preglede i rečeno nam je da idemo kući i čekamo obavještenje - prisjeća se Hamzić.

Dodaje kako je obaviješten da je primljen, ali to mu nije bila nikakva garancija da će završiti Vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru.

- Znači, birali su najbolje od najboljih. Od početne cifre, od 10 hiljada, nas 400 ili 500 je proglašeno sposobnim ali je primljeno na školovanje 152 u Gimnaziju u Mostaru. Nas 92 je završilo Gimnaziju i na kraju 72 je završilo za pilota. Ljekarski pregledi su nastavljeni kroz cijelu karijeru, bili su nešto drugačiji ali kompleksni - kazuje nam Hamzić, a onda smo se dotakli njegovog susreta s neidentifikovanim letećim objektom (NLO).

- Ja sam se, kada sam pisao knjigu, dvoumio da li uopšte pisati, ili ne o tome. Znam da je to vrlo osjetljiva tema. Napisao sam ono što sam doživio i vidio. Ne tvrdim ništa, ali ono što sam vidio, vidjeli su i drugi. Imao sam susret ili viđenje NLO-a. Znači, ja ne tvrdim da postoje vanzemaljci ali i neosporavam. Jer, nesporno je da to što sam vidio je materijalno i opisao sam dosta detaljno tih nekoliko susreta - prisjeća se Hamzić.

Objekat je bio blještav i stajao u mjestu

Kaže da se prvi takav susret dogodio 1972. godine na lokaciji Ogulin - Praški u Hrvatskoj.

- Poletjeli smo MIG-om iz Bihaća i tada nas je radarski operator, kontrolor letenja pitao da li imamo goriva da nešto provjerimo. Mi smo bili dvosjed, ja u prednjoj kabini, a zamjenik komandira moje Eskadrile u zadnjoj kabini, koji je i danas živ i zdrav, živi u Zagrebu. Potvrdio sam da imamo goriva i poslušao njihova naređenja i krenuli da se penjemo velikom brzinom. Kada smo prešli visinu 10 do 15 hiljada metara nadzvučnom brzinom, na visini od oko 20 hiljada metara smo vidjeli svijetleći objekat koji je postajao sve blještaviji. Djelovao je oblog oblika i ono što je karakteristično, on nije ubrzavao. Stajao je na mjestu, a kada je krenuo, onda je to bila brzina od sedam, možda i osam hiljada kilometara na sat, ali iz mjesta. To je impresivno - ispričao nam je Hamzić.

Kaže da je slično iskustvo doživio dvije-tri godine kasnije leteći noću na lokaciji Karlovci - Duga Resa.

- Opet je operator primjetio taj objekat. To je bila lokacija Karlovci- Duga Resa, Vidio sam taj objekat koji je mirovao, ovalnog oblika, neobičnih boja, prošao pored njega, bio na visini 2.500 metara. Upao sam u oblake i pitao operatora o čemu se radi, on je rekao "ne znam ni ja" i dao mi kurs prema aerodromu. Dosta ljudi mi se javilo, pisalo o svojim iskustvima, dosta pilota je svjedočilo. Nisam jedini od jugoslavenskih pilota koji je vidio te leteće objekte - govori nam Hamzić.

Dodaje kako je tema o NLO-u veoma delikatna i ljudi se uzdržavaju dok su u aktuelnoj službi da o tome govore.

- Bilo je i onih koji su na moje pisanje reagirali na način: "I šta je bilo kad si se probudio" ili tipa, "jesi li bio pijan, drogiran, šta si sanjao?" Ja sam bio svjestan da će biti takvih komentara ali stojim iza onoga što sam napisao. Ima čudnih pojava koje ljudi ne mogu objasniti, često je najbolje na tu temu ne razgovarati. Mudrije je ćutati - govori nam Hamzić.

Naš sagovornik nam priča kako je bilo dosta anegdota tokom njegovog poziva pilota, ili situacija koje nekima zvuče kao nevjerovatne. A jedna od njih je kada je MIG-om preletio Sarajevo 1971. godine. Bio je na službi daleko od svog grada, a poželio ga je. I tada je prijavu dobio zbog toga.

Izbio MIG-om iznad Skenderije

- Letio sam iz Zagreba, trebao sam da izvidim aerodrom Butmir. Sarajevo je bilo pod oblacima, ja sam vidio da je to tanki sloj, ugledao sam Trebević, Jahorinu, Treskavicu, Igman, znajući Sarajevo napamet, ja sam gurnuo palicu u avionu i negdje iznad Skenderije izbio ispod oblaka na 50-ak metara. Preletio kasarnu maršal Tito, stigao do Nedžarića, potegao lijevi zaokret, preletio Butmir, napravio snimak na kojem bi se mnogi ljudi mogli prepoznati. A onda sam izvukao avion opet iznad oblaka i nastavio prema Zagrebu. Srce je tako htjelo - priča nam Hamzić.

Dodaje da po dolasku u bazu saznaje da je zbog takvog poteza dobio prijavu od jednog general-pukovnika.

- Takav prelet je mogao uraditi samo Sarajlija i svako drugi bi bio samo pokojni i ludak. To je bilo u MIG-u 21 izviđaču sa brzinom od 850 kilometara na sat. Mogli su me vidjeti pješaci, toliko sam letio nisko iznad grada, To je dobro - priča nam sa smijehom Hamzić.

Pitali smo ga šta misli o filmu Top Gun i zašto je zaštitni znak pilota Ray Ban naočale i kožna jakna?

- Top Gun je dobar film, komercijalno jako uspješan, Vidio sam ga i ne sporim, to je priča za malu djecu, ali ima i dobrih stvari. To što je viđeno u filmu, radio je i potporučnik - poručnik Suad Hamzić deset-15 godina prije. Ali, nije važno. A što se tiče Ray Ban naočala imao sam dva para i nedavno sam izgubio naočale koje sam imao 35 godina i volio sam ih više od ovih koje su mi ostale. Kada je riječ o kožnim jaknama, dok sam ja bio u avijaciji, jedno vrijeme, samo su piloti MIG-ova imali te kožne jakne. Bilo je strogo zabranjeno da u tim jaknama idemo bilo gdje van aerodroma. A, onda su ih dobili i piloti ostalih letačkih jedinica i 73' - 74' godine, i pitomci, počeli su da ih nose. Jakne su dobre, kvalitetne - priča nam Hamzić.

Kaže da te jakne imaju svoju funkciju, da one nisu dekor.

- To vam nije stvar imidža, nego je faktički HTZ oprema koja čuva zdravlje, jer iskočiti iz aviona čija kabina ima 20 stepeni, na minus 40 ili minus 56 je više nego nezdravo, opasno. A jakna je svojevrsna zaštita - objasnio nam je Hamzić.

Upitali smo i da li piloti imaju posebnu ishranu?

Doktor Bomba je bio glavni

- Da. Jelovnik je pravio doktor s nutricionistom. Definitivno, debeo pilot nije mogao da leti MIG-om. Stalan problem kod ljekarskih pregleda imali su ljudi skloni gojaznosti, bilo je stajanja na vagu. Tako 68' ili 69' godine propisana je tabela visine i težine pilota. I moje kolege su imale zabranu letenja zbog prekomjerne težine. Ako si bio bio visok 1,70 što je idealno u borbenoj avijaciji, nisi mogao biti teži od 77 kilograma. Mi smo imali ljekara u jedinici čiji je zadatak bio da nas vaga i javi kilažu nadležnima. Pošto smo bili dobri prijatelji s našim doktorima, onda su nam gledali kroz prste - priča nam Hamzić.

Dodaje da je to jednog dana saznao izvjesni doktor Bomba u Zemunu koji je bio potpukovnik, specijalista aviofiziologije a ujedno i sportske medicine.

- Kada je on shvatio da ga varaju i piloti i doktori, onda je zabranio da doktori skidaju ograničenja. Kada napiše Bomba da ti je zabranjeno letenje, samo ti je on mogao skinuti zabranu. Pilot iz Bihaća, Skoplja, Brežica, je morao da putuje u Zemun da stane na vagu lično doktoru Bombi i kada se on uvjeri da pilot ima manje od 77 kilograma, dobijao je dozvolu da nastavi letenje. Piloti MIG-ova moraju od početka do kraja karijere biti besprijekorno zdravi, propisane težine - ispričao nam je Hamzić.

Na kraju smo ga upitali kako je bilo testirati prototip američkog aviona? Tačnije, u septembru 1980. godine upućen je u Sjedinjene Američke Države radi evaluacije lovca F-5, odnosno, verzije F-5F i F-5E, kao i prototipa izviđačke verzije RF-5E.

- To je jedno lijepo iskustvo, bio sam jedini Jugosloven koji je vozio taj avion. Godine 1980. kada je Tito umro, Amerikanci su odlučili podržati Jugoslaviju. Tada je Jimmi Carter bio predsjednik SAD. Amerika je ponudila Jugoslaviji avion koji je tada bio u prototipu, avion koji nije prikazan ni američkoj ni svjetskoj javnosti je ponudio nama, i pozvao jugoslovenskog probnog pilota da ga ispita. Ja sam imao sreću da sam bio probni pilot, da sam letio na MIG-u, znao engleski jezik. Otišao sam tamo i sa mnom je bio jedan brilijantan inženjer. To je bio izvrstan avion - govori nam Hamzić.

Kaže da je u Americi proveo mjesec dana.

Prototip se radi ručno komad po komad 

- Tada sam napravio osam letova na jug i u tadašnjoj Jugoslaviji bio jedini koji letio ikada na novom avionu, koji je dvije i po godine kasnije pokazan američkoj i svjetskoj avijaciji. Prototip se radi ručno komad po komad. Nažalost naši ga nisu kupili, ali to je za mene bilo izuzetno iskustvo - rekao nam je Hamzić.

Ovaj rođeni Sarajlija je u penziji već 25 godina i kaže da živi na relaciji Mostar, Kotor, Beograd.

- Obično prezimim u Mostaru, svratim do Sarajeva na nekoliko dana, pa odem do Kaknja i Breze gdje imam familiju, amidžiće i dajdžiće. Pa opet Beograd, Mostar, a u Kotoru u Crnoj Gori imam vikendicu i dole znam biti i po pet mjeseci. Sarajevo je bilo i ostalo moj rodni, jedini i jedinstveni grad u kojem su mi rođeni i moji roditelji, Majka mi je s Vratnika, a otac sa Hrida - kazao je na kraju  razgovora Hamzić.

Izvor:   Faktor

Iz kategorije