Reporteri televizije N1 razgovarali su sa mještanima.

Ruska vojska je 3. marta ušla u selo Jagodnoe. Dan kasnije su stanovnike sela počeli da zatvaraju u podrum. Ubrzo se tu našlo 366 ljudi – djece, žena i muškaraca svih uzrasta. Podrum će biti njihov zatvor 26. dana.

Ivan Poljhuj, jedan od zatočenih mještana ispričao je kako su izgledali njihovi dani.

- U sedam sati uvečer nas uteraju u podrum, a ujutru u osam ili devet sati mogu da nas puste da budemo malo gore… A mogu i do podne da nas ne puste ili čak nekoliko dana. Tamo dalje je poljski toalet, pa nas puste da odemo i stvori se ogroman red. I kad nas puste napolje, stalno se pucalo. Tek što izađemo, a ono počne granatiranje i pucnjava - objašnjava Poljhuj.

Podrum se sastojao od fiskulturne sale i nekoliko manjih prostorija, gdje je prije toga škola držala nepotrebne stvari. Umjesto kreveta – vrata, školske table, klupe i stolice. Po zidovima kalendari i odbrojavanje proteklog vremena.

- Od sjedenja i nekretanja počele su svima da otiču noge, toliko otekle da ne možeš ni da se obuješ. A onda kod starijih i da puca koža i da se gnoje rane. Od zagušljivosti, nedostataka kisika i lijekova, 11 starijih ljudi je umrlo u podrumu. Kada su umirali, svi su gubili razum. Govorili su, ali više nisu znali šta govore. Ljudi su dolazili do ivice. Djeca su kada su izlazila napolje padala u nesvijest, nije bilo kisika, nisu mogli da izdrže u tom podrumu - prisjeća se.

Poljhuj je dodao da su od ruskih vojnika tražili dozvolu da tijela prenesu u kotlarnicu.

- Položimo tijela troje, četvoro ljudi i oni tamo leže. Posijle nekoliko dana, tražimo da nam dozvole da ih sahranimo na groblju. Povezemo u baštenskim kolicima dva, tri tijela na groblje. A oni prođu oko groblja, vide da tamo stoje ljudi i zapucaju. Nismo uspjevali da ih sahranimo, ostajali su ljudi da leže u jamama. Preko sela i po selu su letjele granate, stalno se pucalo. Ruska vojska je u selu napravila štab - svedoči Poljhuj.

Oko škole i u šumi se ruska vojska ukopala i držala položaj.

(FOTO: N1/Screenshot)

- Letjeli su dronovi. I naše žene su napisale na vratima "oprezno, djeca!", da dronovi, kada lete nisko ne bi pucali, da znaju i vide da su djeca i da se sažale na djecu - rekao je mještanin, pokazujući na znak na vratima.

Prvobitno su seljani imali hranu koju su ponijeli od kuća kada su ih odveli. Prema ranijim svedočenjima, kasnije im je nešto hrane davala ruska vojska.

- Poslije nekog vremena su nam dozvolili da ovdje kuhamo. Našli smo nekoliko cigli, postavili smo šerpice iz vrtića, čajnike, kao i drva iz dvorišta, da bismo mogli da prokuhamo vodu, da skuhamo čaj i da jedemo nešto - naglasio je.

Bili su bez veza s vanjskim svijetom jer su im, kako kaže, oduzeli i uništili telefone kada su ih odveli u podrum. Seljani nisu znali šta se dešava. Govorili su im da je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski potpisao kapitulaciju, da je pala Odesa, Kijev, a uskoro će i Černjihov, priča Pojhulj.

A onda je 30. marta pucnjava prestala. Ruska vojska se povukla. Dan kasnije je u selo ušla ukrajinska vojska. Još desetak dana su seljani živjeli u podrumu. Neki nisu više imali gdje da odu, a neki su se bojali zaostalog eksploziva.