Od Minhenske sigurnosne konferencije 2007. on je upozoravao Zapad da će vojno djelovati u tom dijelu Evrope ukoliko Rusija procijeni da im je širenje NATO-a prijetnja. Zato ambasador Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini Igor Kalabuhov upozorava zvanično Sarajevo da obrati pažnju šta se dešava u Ukrajini, gdje se očekivala brza pobjeda i predviđao mali rizik od gubitaka i mogućnosti mobilizacije međunarodne zajednice protiv tog rata.

Danas, takva upozorenja kao dio Putinovog informacionog rata, baš kao i njegova ratna mašina šlajdraju u okovima starih šablona sovjetske dezinformacijske i vojne taktike. Taj zastarjeli pristup negiranja događaja izbrušen tokom srbijanske agresije na Hrvatsku i BiH, poražen je sa modernim mobilnim uređajem koji trenutno šalje slike razaranja preko interneta u eter. Putinova tzv. Siva zona ratovanja gdje se vojna moć koristi za podršku u ostvarivanju političkih ciljeva i korištenje političke moći u ostvarivanju vojnih ciljeva dobila je tokom kratkotrajnog sukoba u Gruziji 2008. godine i tu konkretnu nasilnu crtu.

Naime cilj je da se blitz vojnim operacijama demonstrira sila koja koristeći ograničene taktičke uspjehe mijenja kompletne strateške postavke, tako je rođen hibridni rat. Putin je u Ukrajini 2014. demonstrirao šta to znači, pivotirajući uspješno diplomatsku i vojnu inicijativu završavajući sukob bez ruskog zvaničnog uplitanja u borbe iako su poprilične snage bile angažirane kroz tzv. Hibridnu gerilu tj. privatne sigurnosne kompanije kao što je Wagner.

Međutim, u Ukrajini 2022. za razliku od 2014. stvari su krenule naopako od početka. Kada krećete u rat sigurni ste da će kratko trajati, da ćete pobijediti i da će vas sve skupa to jeftino koštati kako u novcu tako i u vojnim i civilnim gubicima. Ništa od ovoga Putinu se ne dešava u ratu u Ukrajini. Tamo je naprosto izostala poznata Putinova diplomatska i politička mudrost, a vizija ovog šahovskog velemajstora na strateškoj tabli suparništva među super silama svakim danom rata nestaje u sprženom čeliku duboko u blatu ukrajinskih ravnica. 

Nakon više od 20 dana intenzivnih borbi, Rusi su počeli da se ukopavaju na svim dijelovima fronta. To znači da su ukrajinske snage i pored gubitaka i zauzete teritorije dobile prvo poluvrijeme sukoba i porazile ruski blitzkrieg pristup brzog dostizanja vojnih ciljeva. Konkretno rečeno, nastojanja Rusa da mehanizovanom armijom u sadejstvu sa desantima specijalnih snaga brzo osvoje Kijev, Harkov i Odesu su propala.

Vojni rezon sada nalaže da se vojna kampanja zaustavi, da se redefinišu strateški ciljevi, da se koncentrišu potrebne snage i da se nastavi sa ratom kada se za to stvore povoljniji uvjeti. Umjesto toga Putin od vojnog vrha traži trenutni uspjeh. Kako bi ispunili taj zadatak ruska vojska svoje napore usmjerava u zauzimanje Mariupolja kao većeg urbanog centra na jugu Ukrajine gdje je Rusima faktički išlo dobro u realizaciji specijalne operacije.

No, zauzeti Mariupolj je lakše reći nego ostvariti. Naime, napad na grad je doveo Ruse u poziciju ogorčenih borbi kvart po kvart i stalnog dovlačenja pojačanja, što je proizvelo dalje komplikacije i kašnjenja u eksploataciji početnog uspjeha proboja na Južnom sektoru fronta. I da Mariupolj danas-sutra padne, Rusi su se strašno iscrpili na Mariupolju i pitanje je da li će moći dalje da proširuju teritorijalna osvajanja na jugu Ukrajine, gdje je ukrajinska vojska pokazala slabost.

U pitanje je dovedeno dalje napredovanje ruskih okupacionih snaga jugozapadnim pravcem od Hersona prema Krivom Rigu i Zaporožju što je bio najugroženiji odsjek fronta za ukrajinsku stranu. Sjeverni pravac ruskog napada kod Kijeva se ukopava, sjeveroistočni pravac ruskog napada se muči sa uskim koridorima snabdijevanja i teškim borbama oko Černjihova, Sume i Harkova. Istočni pravac ruskog napada u Donbaskoj uvali lagano napreduje, ali bez napredovanja na drugim frontovima i taj napredak će biti osujećen ukrajinskim pojačanjima i zatvaranjem rupa u frontu. 

Jedino čemu se Putin može nadati je da Ukrajinci neće moći izdržati pozicioni rat iscrpljivanja, gdje će Rusi koristiti avijaciju i artiljeriju da namjerno gađaju civile, a da na terenu blokiraju ukrajinske snage u njihovim pokušajima pomjeranja fronta i time ih oslabe za dalje vođenje rata. Isto ono čemu se Milošević nadao u Bosni.

Stoga je ključno da NATO nastavi sa davanjem podrške Ukrajini u oružju. Zato se sljedeće sedmice i sastaju predsjednici država i vlada NATO-a kako bi iskoordinrali dalje napore u Ukrajini. Ono što je prijeko potrebno Ukraijni je dostavljanje efikasanog sistema PZO-a sa kojim mogu odmah promjeniti situaciju na terenu, u vezi s tim spominje se Slovačka i Bugarska i njihove baterije PZO raketnog sistema S-300PMU, pa čak i Turska i njen ultramoderni ruski PZO raketni sistem S-400.

Dok Zapad i dalje debatuje, Putin im demonstrira silu u Ukrajini sa prvom poznatom borbenom upotrebom optimalnog novog strateškog oružanog sredstva hipersoničnog krstarećeg vođenog projektila zrak kopno H-47M Kinžal koji se kreće brzinom i do 10 maha sa krajnjim dometom od 2.000 km.