No, tu je sve vrlo brzo i stalo, a Buljugić, iako sam piše i scenarije za svoje projekte, nije nailazio na podršku da bi ih i realizirao. U intervjuu za Faktor objasnio je zašto je tek nakon deceniju pokušaja uspio dobiti novac od Fondacije za kinematografiju, iako je i ranije predavao nekoliko puta, te kako se sa svoje 53 godine našao u debitantskoj kategoriji.

Također, govorio je i o filmu naslovljenog "Efekat leptira", koji naredne godine planira snimati u Sarajevu.

Uspjeli ste, dobili ste novac od Fondacije za film. Kako se osjećate?

Kako sam se vratio u BiH iz Amerike, prošlo je 14 godina, ali moram napomenuti da sam rat proveo ovdje i to u Armiji BiH od prvog dana. Prvih godina nisam znao kako djeluje Fondacija, kakvi su zahtjevi i procesi. Međutim kada sam se raspitao, predavao sam dva puta i oba puta su me odbijali. Sada, treći put sam dobio, i eto, ispade treća sreća. Iskreno, ne mogu da vjerujem da sam podržan od Fondacije, ne mogu da vjerujem šta mi se dešava. Pomiješana su osjećanja – sreća, radost, nevjerovanje da ja idem potpisati ugovor sa Fondacijom, da mi je prošao projekat, da je podržan. Super je to osjećaj.

Kakav je odnos među kulturnim radnicima, jesu li svi jednako tretirani, postoje li lobiji?

Ne znam da li ste svjesni koliko ste me kompleksno pitanje pitali. Ne znam odakle bih krenuo. Ne vjerujem da su svi umjetnici jednako tretirani. Naravno da nisu. Svako to zna. Ja ne mogu reći da nisam jednako tretiran iz određenih razloga da bi ih sad naveo, ali da li se osjećam jednako sa ostalim filmadžijama u gradu, naravno da se ne osjećam. Pokušavam sebi objasniti da je možda razlog zato što ja nisam pohađao filmsku akademiju u Sarajevu, nego sam ja završio na Columbiji u Chicagu. I kada dođeš iz Amerike, novi si kolačić, mada sam bio ovdje u ratu, svoju glavu sam bio spreman dati za ovaj grad i zemlju, ali kad se vratiš, ako nisi dio tog miljea... Niko meni nikad nije rekao ružnu riječ, moram to reći, ali da li se ja osjećam kao dio te zajednice, naravno da ne. Osjećam se kao autsajder.

Zašto smatrate da je problem jer ste završili prestižnu akademiju u Americi? To bi, barem prema logici, trebala biti prednost jer je Amerika kolijevka filmske umjetnosti.

Sve je to tačno, ali to ne pije puno vode. Nikad mi niko nije rekao ružnu riječ, i zašto bi mi rekao, kad ja nikada nikoga nisam krivo pogledao od filmadžija, a opet su govorili da sam kupio diplomu. Zamisli da kupiš diplomu na Columbiji u Chicagu. Pa tamo se ne možeš prošvercovati na jednom ispitu. E to mi je jedino zasmetalo. Ali eto ja srećom imam ljude odavde koji su glumili na mom diplomskom filmu, imam diplomu, imam transkripte originalne i oni su to sve vidjeli kada sam predavao na akademiju, tako da sam zaustavio tu priču na najbolji način. Nekoliko puta sam se prijavljivao jer je bilo otvoreno mjesto na sarajevskoj akamediji za asistenta. Naravno nisam primljen, ali nisam ni imao iluzija da ću biti. Tim činom sam prekinuo tu priču o kupljenoj diplomi. Iskreno nisam mogao vjerovati da postoji toliki primitivizam.

Primijetili ste da sredstva uglavnom dobijaju isti autori. Je li razbijanje tih krugova, začaranih krugova (lobija), prilika da napreduje kinematografija u BiH, da dobijemo filmove koji nisu samo autorski nego i žanrovski, da dobijemo i mlade autore, nova imena... Naravno da dokazani i nagrađivani autori trebaju dobiti podršku, ali ako ćemo praviti održivu kinematografiju, onda svi moraju dobiti priliku.

Pala mi je na pamet jedna izreka: "Nijedan orao neće nikada ništa uloviti ako mu ne dozvoliš da poleti". I to je otprilike suma sumarum naše te scene filmske. To je zatvoren krug, ne samo začaran, i na Akademiji i donedavno na Fondaciji. Bilo gdje da su etablirani autori, teško se probiti u taj krug. Ja to i ne želim. Jednostavno čovjek se ne osjeća jednako.

Zar ne bi bilo zdravo imati konkurenciju?

Pa bi, ali kod nas je problem, prvo na Fondaciji, što svi očekuju Oscara, (Zlatnog) medvjeda ili lava za film, da bi se kao mala zemlja pokazali opasnim. Pravimo male filmove, a tako dobre.

A ustvari film se ne treba praviti samo za nagrade, film treba biti u kinima pred ljudima koji će iskusiti tu priču, osjetiti emociju. Ovdje je a priori da se osvoji nagrada, i zato je teško ovim mladim i dobiti sredstva jer ovi koji su već etablirani, koji su nagrađeni negdje, imaju prednost naravno. Ja se sa 53 godine takmičim u debitantskoj kategoriji. Hej! Ja sam rođen u ovom gradu, nisam ja došao iz Azije, ja sam rođeni Sarajlija. Nama debitantima je sada obaveza da opravdamo povjerenje ljudi iz Fondacije koji su nam dali sredstva i da pokažemo da je isplativo davati debitantu. Možda da se otvore vrata i za ove mlade reditelje. Ne bi bilo loše da se ta praksa nastavi. Zamislite vi sada studirate u Sarajevu i ne znate da li ćete ikada imati podršku Fondacije ili nekog tijela, kantona ili koga već, da biste uradili barem mali niskobudžetni film. Ti kao reditelj trebaš praviti filmove, a ne samo teoretisati o filmovima.

Hoće li sredstva koja ste dobili biti dovoljna za realizaciju filma ili ćete morati tražiti novac na drugim adresama?

Neće, nažalost. Dobili smo od Fondacije negdje otprilike pola sredstava planiranih da bi budžet bio operativan. Budžet je 400.000 KM, a od Fondacije smo dobili 190.000 KM, i treba nam još pola. Ima tu još nekih konkursa. Jedan je aktivan, pa smo aplicirali, a aplicirali smo i u srpsku fondaciju za kinematografiju. Nadamo se da ćemo dobiti jer i naša zemlja daje filmskim projektima iz Srbije, a u planu nam je da apliciramo za HAVC, i to bi uskoro trebalo biti aktuelno, za mjesec-dva trebao bi biti otvoren konkurs.

Dakle, kada bi bilo sve kako zamišljate, sljedeće godine bi trebalo početi snimanje filma za koji ste napisali i scenarij?

Da, takav je plan. Ja sam napisao scenarij. Uvijek pišem svoje scenarije. Kada smo kod toga, mogu vam reći da obično u BiH imamo reditelja koji pišu scenarije za svoje filmove. To je najčešća pojava. Pa tako i ja. Lijepo bi bilo da čovjek ima luksuz, da ima puno scenarista koji rade, da se probere, međutim nije to baš nešto slučaj u BiH. Nije da mi reditelji bježimo da radimo tuđe materijale jer pobogu mi jesmo istrenirani i obrazovani da bismo radili tuđe scenarije ili je to adaptacija neka.

Scenarij je maltene pola posla. To je mapa puta gdje idete, ali često se zaboravlja taj scenaristički dio, i scenariste se obično stavlja u drugi plan. Pisati scenarij je veoma teško, to je ogroman posao. Uvijek krediti idu reditelju, ali ne smije se zaboraviti scenarista.

O čemu govori Vaš film?

Za film "Efekat leptira" mogu vam reći long line. Ukratko: Kada trojica prijatelja i bivših saboraca saznaju da je supruga njihovog bivšeg preminulog prijatelja i saborca izbačena iz porodične kuće od komercijalne banke jer nije plaćala mjesečne rate, jer je ostala bez posla, njih trojica odlučuju da opljačkaju tu istu banku, i da sa tim parama odu na javnu licitaciju, i da otkupe, povrate tu kuću od banke, i da je vrate ženi...

Da li je to priča na osnovu istinitih događaja ili je fikcija?

To je totalno izmišljeno, fikcija skroz. Nisam čuo da je to iko uradio. To sam smislio.

Žanrovski je akciona drama, konceptualno je zamišljeno između francuskog novog talasa i italijanskog neorealizma, sa likovima koji su čvrsti, oni su sa osebujnom karakterizacijom, čvrstih stavova. Priča ima stresnih situacija, duhovitih situacija, nepredvidivih situacija, i mislim da je to razlog zašto je moj film dobio sredstva jer je i od Fondacije prepoznat kao nešto novo i drugačije.

Da razjasnimo, to nije film sa ratnom tematikom, iako su unutra ratni prijatelji?

Zašto su oni saborci, zato što priči daje još jednu interesantniju, uzbudljiviju notu. Zato što ta ratna njihova priča spaja tri čovjeka totalno različita. Jedan je glumac u Narodnom pozorištu, jedan radi u zoološkom vrtu, a jedan radi na benzinskoj pumpi, i njihovo prijateljstvo u prošlosti i sa preminulim prijateljem ih veže. To je jedini način kako sam mogao povezati toliko različitih ljudi u jednoj misiji. Meni je važno da su karakteri interesantni jer oni se uglavnom najviše i pamte. Film nije ratni.

Pretpostavljam da kod kreiranja karaktera koji su bitni za radnju filma, inspiraciju tražite u nekim ljudima koje poznaje ili ste ih gledali na TV-u, odnosno koliko ste uzeli i od sebe za potrebe scenarija i kreiranja karaktera?

Od svakog ponešto, i napravi se karakter. A naravno da ima i mene tu. Scenarista treba da zna svoje karaktere i ženske i muške. Zato je scenaristika teška.

Kada znaš koje su njihove vrijednosti, za šta se zalažu, šta ne bi nikad uradili, za šta bi ubili ili bi se posvađali, onda je lakše. Svaki čovjek ima neka svoje uvjerenja, iz tih uvjerenja dolaze misli, a onda iz tih misli dolaze riječi. I kada znaš njihova uvjerenja, mane i vrline, onda oni tebi sami pričaju i kada su njih četvero u sceni. Nekad pola lika izradiš na osnovu nekoga koga već znaš, a recimo šta hoćeš da film kaže, inspiraciju dobijaš iz pojava u društvu sa čim se susrećeš kao čovjek, umjetnik, samo što imaš taj svoj medij da kažeš.

Likovi se grade i prema glumcima koji će ih igrati...

Naravno, ja to ponekad radim. I sada vam mogu reći da će u ovom filmu igrati glumci iz BiH, Hrvatske i Srbije. Poznati su glumci. I neka bude iznenađenje.

Gdje ćete snimati?

Pošto se radnja dešava u Sarajevu, snimat ćemo u urbanom dijelu grada. I koprodukcija je planirana. 

S obzirom na to da ste ipak uspjeli dobiti sredstva za film, šta biste savjetovali mladim kolegama, pa i onima koji odlučuju o njihovoj i Vašoj sudbini?

Volio bih da ljudi koji dodjeljuju sredstva, da znaju da tim činom što su dodijelili sredstva mom filmu, učinili su me veoma sretnim, da sam sad pun elana, da sam motivisan da radim film, i tako pretpostavljam da bi se masa njih isto osjećala i bili bi motivisani da opravdaju povjerenje. Volio bih da prestane taj obrazac gdje neki ljudi uvijek, svake dvije ili tri godine dobijaju sredstva, a neko nikad. Ne da ne dobiju sredstva nego ne mogu kadar snimiti. Nije fer.