Iako je sve izvjesnije da je kraj, kao i da nije upitno da preostali radnici nekadašnjeg hercegovačkog giganta idu kućama nakon Božića i Nove godine, oni čija sudbina je u pitanju, ipak se ne mogu pomiriti sa činjenicom da će se tek tako dozvoliti da sve ode u zaborav.

Upravi Aluminija Mostar dato je zaduženje da što hitnije zatraži od izraelsko-kineskog konzorcija Abraham grupe nastavak razgovora s ciljem korekcije njihove ponude, nakon čega bi sudbina 350 preostalih radnika trebala biti jasna.

- Mi svakako idemo kućama 31. decembra, otkazni rokovi su do 15 januara, to je već riješeno bez obzira na ponudu, i tu nema dileme. Vjerovatno nas žele sve prvo poslati kućama, pa će oni onda pregovarati. Malo nam je čudno da su u isto vrijeme na stolu imali dokumente o našim otkazima i ponudu u kojoj čovjek kaže da će uložiti 500 miliona eura i možda će u dogledno vrijeme raditi 1.000 ljudi. Mi radnici borimo se za radna mjesta, a ne za ponudu ovoga ili onoga - ističe Tanja Jovanović u ime preostalih radnika Aluminija.

{$galerijaFotografija}

Dodaje da raspolažu sa neslužbenom informacijom da bi predstavnici Abraham grupe već sutra trebali potvrditi da li su spremni na korekcije njihove ponude, ili ne.

- Ako ne prihvati zahtjeve za korekciju, a s obzirom da nema drugih ponuda, ide stečaj. Biramo između ponude od 500 miliona eura i stečaja, i neko se nešto misli. Šteta za državu, za naš Mostar. Gdje će nam djeca raditi, kad se sve zatvori. Šta nam rade!? Šalju nas iz države - poručuje Jovanović.

Tvrdi da su ljudi zgroženi i razočarani, ali da ipak, znajući da postoji sav taj potencijal i resursi, ne mogu prihvatiti činjenicu da će neko dopustiti da se zatvori i čeka stečaj.

Vrlo teško je očekivati da se ponovo pokrene proizvodnja, kažu stručnjaci, ali i sada već bivši radnici, koji su početkom septembra, sistematizacijom, dobili otkaze.

- Ne vjerujem da će se išta pokrenuti. Vjerovatno se više nikada nećemo vratiti. Kako su se ljudi snašli? Slabo su se snašli – neki su brali mandarine, neki po nekoliko dana radili na mješalici, a neki odlazili u Njemačku. Mnogi su se iz Njemačke vratili jer niko od prve ne nađe dobar posao u Evropi - kazao je bivši radnik Aluminija Pero Bebek.

Smatra da se čak ni 20 posto ljudi, od njih skoro 600, nije snašlo.