U ovoj, pa i prethodnih godina, čitali smo i vijesti u kojim su maloljetnici izvršili samoubistvo, a redovno čitamo o vršnjačkom nasilju. Postavlja se pitanje - šta se dešava sa tinejdžerima, ko je, gdje i kada zakazao u odgojnom procesu koji je od njih načinio ubice i samoubice?

Odgovore na ova pitanja zatražili smo od uglednih psihologa i sistemskih porodičnih psihoterapeuta - Dželile Mulić Čorbo i Marka Romića.

- Kada je u pitanju suicid i nasilje u porodici, nema jasnih odgovora na tako kompleksnu temu. Evidentno je da smo društvo koje je visoko tolerantno na nasilje, društvo koje je opterećeno siromaštvom, teškom političkom i ekonomskom situacijom koja utiče na porodice i pojedince. Nemamo mehanizme prevencije, dostupne pomoći i jasnih strategija za podršku i pomoći s ciljem prezentiranja suicida, i generalno nasilja. Porodice su prepuštene uglavnom same sebi i ličnim mehanizmima i kapacitetima što ne bi smjelo da se dogodi – pojašnjava Mulić Čorbo.

Ističe da mi kao društvo "uglavnom regujemo nakon što se dogode tragedije".

- Bez prevencije i ulaganje u mentalno zdravlje porodica i pojedinaca, djece i tinejdžera čini mi se da ćemo nastaviti da se uglavnom bavimo ovim pitanjima nakon što se dogode ubistva i samoubistva. Naše društvo je opterećeno nerazjašnjenom prošlošću, sa mnogo traumatskih iskustva, ugroženom egzistencijom koja se prenosi transgeneracijski, već je prenesena i prenosi se, a mi i dalje nemamo mehanizme da taj prenos prekinemo. Izostala su sistemska rješenja. A porodice se bore sa mnogo tema, i jako malo im vremena ostaje da budu podrška djeci, da razumiju teškoće s kojima se djeca suočavaju, a i sami nemaju podršku da se nose sa svojim izazovima. Prepušteni su sami sebi, a kao država i društvo treba da ponudimo sistemska rješenja i kontinuiranu podršku za porodice. Stručnjaka imamo mnogo, ali nemamo sistem koji okuplja i nudi podršku, i nije jednako dostupno svima – kaže Mulić Čorbo.

Psiholog Marko Romić smatra da su uzroci neprimjerenog ponašanja kod tinejdžera zajedničko djelovanje više faktora.

- Porodica kao temelj i stub društva danas je u velikoj krizi. Porodice u našem društvu nailaze na prepreke i razne probleme - ekonomske prirode, socijalne, a tu su i stresovi raznih vrsta. Roditelji danas, odnosno mnogi roditelji, teško uspijevaju obaviti svoju životnu uogu, a to je uloga roditelja. Tako da dobar dio problema dolazi otuda. Na drugoj strani imamo institucije kao što su vrtići ili škole.

Taj odgojno - obrazovni sektor u sebi uopće nema tu odgojnu ulogu, ima obrazovnu, ali je dosta upitnog karaktera i kvaliteta. Odgojna komponenta u našem sistemu je čini se prilično zanemarena. I naravno možemo razgovarati o tome zašto je to tako, a sve polazi od toga da su nam učitelji i nastavnici apsolutno obezvrijeđeni, to je dovedeno do besmisla kakav je status njihov u društvu, a na drugoj strani imamo utjecaj kojekakvih grupa, način života, stil života u kojem se promovira život na visokoj nozi, u kojem se promovira nekakvo blještavilo i sjaj, u kojem se ne pita gotovo uopće kako radom doći do imovine i statusa, poštenjem i zalaganjem, nego je samo bitno da se dođe do nekakvih sredstava. I onda imamo potpuno izvrnut sistem vrijednosti u kojem je obrazovanje, školovanje i lijep odgoj gotovo na stubu srama. Jer ljudi što imaju veći stepen obrazovanja to imaju lošiji status u društvu i lošiju plaću. Djeca sve to vide, djeca su previše prepuštena sama sebi, tako da ih odgajaju zapravo društvene mreže, odgajaju ih agresivni crtići kada su mali. Puno je toga što zajedno djeluje i što stavlja djecu u poziciju da nemaju priliku naučiti šta jeste u redu, a šta nije – ističe Romić.

Dodaje da zbog svega navedenog djeca nemaju priliku razviti empatiju, odnosno saosjećajnost, solidarnst prema drugome, jer se forsira nešto suprotno tome, jer se forsira nasilje, moć i brutalnost.

- Djeca počine takva zla da su drugi njihove žrtve, a u suštini djeca su žrtve svega ovoga. U suštini sve ovo govori kakvo smo mi društvo, kako smo društvo u kojem je sve manje osjećaja za drugoga, za potrebe drugoga, duštvo u kojem je sve manje empatije, solidarnosti prema slabijem. Imamo mi i svetlijih primjera, ali, nažalost, svako malo imamo i ružnih dešavanja – zaključio je Romić.