Jedna od bolesti modernog doba, kako su je okarakterizirali stručnjaci, prije svega psiholozi i psihijatri, koji se njom intenzivno bave, jest anksioznost.

Zabrinjavajuće je, upozoravaju evropske, ali i globalne statistike, da je baš anksioznost, nerijetko neprepoznata i neliječena, zapravo bitno češća nego depresija koju depresivna osoba i oni koji se nalaze u njenoj okolini, puno lakše prepoznaju, a potom i zatraže pomoć.

Zbog toga i ne čude tvrdnje stručnjaka koji ističu kako je anksiozni poremećaj najučestaliji od svih psihijatrijskih poremećaja, pa se smatra da od njega u svijetu danas pati više od 10 posto populacije.

U Americi, prema nekim statistikama, više od 25 posto odrasle populacije ima ozbiljne anksiozne probleme u nekom periodu života, dok u Velikoj Britaniji svake godine jedna od pet žena i jedan od 10 muškaraca uzima lijekove, a razlog su upravo, ti problemi.

I veliki broj Bosanaca i Hercegovaca pati od anksioznosti. Njihov broj je nepoznat jer, kako je istakla prof. dr. Jasna Bajraktarević, psihologinja i univerzitetska profesorica, u našoj zemlji ne postoje valjani statistički podaci koji su zasnovani na metodološkim istraživanjima.

- Mislim da takvo istraživanje na nivou BiH do sada nikada niko nije uradio, ali ono što sa sigurnošću mogu kazati, na osnovu broja klijenata i dijagnoza koje se uspostavljaju u mom savjetovalištu i ordinaciji, jest da je veoma izražen motiv dolaska i djece i odraslih, upravo anksioznost. Iako tačne cifre nema, radi se o broju koji premašuje prosjek, ali mi po tome ne odskačemo od bilo koje zemlje u Evropi i svijetu. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) još prije deset godina najavila je da će anksioznost i depresija, po broju oboljelih 2020, premašiti kardiološke i onkološke bolesti - kaže Bajraktarević na početku razgovora za Faktor.

{$galerijaFotografija}

Je li način života najveći krivac za to?

- Uglavnom. Postali smo usamljeni, probleme pokušavamo da riješimo sami ili u mikro svijetu, ne otvaramo se prema drugim ljudima, ne gajimo više sistem vrijednosti koji nas je činio ljudima od nastanka svijeta, kao što su empatija, emocionalnost, prijateljstvo, koji su činili da ljudi žive zdravije i ljepše. U takvom jednom okruženju anksioznosti i depresije bit će sve više jer anksioznost je projekcija negativnih misli iščekujuće negativne projekcije budućnosti.

Šta je ustvari anksioznost i zbog čega se javlja?

- Radi se o lebdećem ili fluktirajućem strahu, jednoj vrsti tjeskobe koja nastaje usljed nerealnih strahova i procjene opasnosti za osobu, koji se onda manifestiraju napetošću, znojenjem dlanova, lupanjem srca, strahom da će osoba doživjeti infarkt ili pasti u nesvijest u trenucima kada, primjera radi, sjedi i čeka ispit, kada je kod ljekara, prije nekog javnog nastupa...

U korijenu svake anksioznosti je nemoć da se suočimo sa određenim problemom za kojeg u tom trenutku mislimo da je nerješiv. Tada se naš organizam ponaša upravo ovako, dajući određene simptome koji nam ukazuju da nešto moramo promijeniti, da stanje u kojem smo, više ne možemo da podnesemo. Anksioznost je vrlo često kod većine ljudi alarm da organizam više ne može podnijeti status quo i da nešto moramo odmah promijeniti. Ta promjena je bolna, zahtijeva puno energije, pa većina ljudi "bježi u bolest" koja im ne da da naprave korak jer je to puno jednostavnije za njih, nego se boriti sa  njom. Navešću primjer - osoba treba promijeniti posao, ali to zahtijeva puno energije, veliki je strah od promjene, pa se javlja simptomatologija na koju ona više obraća pažnju kako bi joj na neki način to bila odbrana od bilo kakve promjene u životu. Tad nastaju problemi u porodici, sa partnerom, djecom...

Hoćete da kažete da je mnogima anksioznost ustvari odbrana od toga da stanu i kažu: "Sad je stvarno dosta, moram napraviti promjenu u životu kako bi se osjećao bolje..."

- Upravo tako! Vrlo često većina ljudi osjeti nemir, fluktuaciju i lebdeći fluktirajući strah, ode na internet, pročita simptome i nakon toga dobije kompletnu simptomatologiju anksioznosti. Tada odlaze psiholozima, psihijatrima, ljekarima, nekada dobiju farmakoterapiju, nekada ne. Naravno, puno je onih koji shvataju o čemu je riječ i kreću u rješavanje problema. Šta hoću da kažem? Nije svako takvo stanje za liječenje, nekada je u pitanju samo suočavanje sa problemom. Zato često kažem, nije svaki razgovor psihoterapija, nekada je to psihološki konsalting, nekada savjetovanje, a nekada edukacija, i ne znači da svaki put kada se obratite psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru, imate platformu za liječenje. Upravo zbog toga mnogi bi trebali što češće odlaziti na razgovore sa stručnim licima, jer nam vrlo često bliski ljudi, zato što su previše zabrinuti za nas i uplašeni, ne mogu pomoći. Anksioznosti i depresiji treba pristupiti sa stručne strane, jer ljudi puno više štete nanesu laičkim dijagnosticiranjem sopstvenog stanja. Hoću da kažem, a zaključak izvlačim iz svakodnevnog rada sa ljudima, da je puno manje onih koji istinski imaju anksioznost i depresiju, a puno više onih koji misle da to imaju i ponašaju se u skladu s tim.

Ali kod nas je odlazak psihologu još tabu tema, barem u nekim sredinama?

- Upravo tako, razlikuje se od sredine do sredine, i ne treba to generalizovati jer mnogi koji imaju problem sada već znaju kome i gdje da se obrate. Činjenica je da o tome treba puno više pričati. Mislim da svi terapeuti u BiH više nemaju problem educiranja ljudi da je to put i način rješavanja problema. Polako izlazimo iz tabua i udaljavamo se od one rečenice da "samo ludi odlaze kod psihologa." To bi vam isto bilo kao kada bismo kazali da samo promiskuitetne žene idu kod ginekologa.

Kada se anksioznost može tolerisati?

- Sasvim je uobičajno da se ne osjećamo prijatno pred ispit, da imamo osjećaj straha od negativne evaluacije u onoj mjeri u kojoj možemo da je savladamo i koja nam je na neki način motivirajuća. Dakle, da nema anksioznosti ne bismo sjeli i učili više, da nema anksioznosti kod promjene posla, ne bismo uspjeli zadovoljiti ambiciju. Prirodno je da imamo osjećaj nelagode i kada ulazimo u avion...

Sve je više djece i tinejdžera koji pate.

- Roditelji se danas previše zaštitnički odnose prema svojoj djeci. Postavljaju ih u centar svijeta i vrlo često preuzimaju njihove obaveze. Kada se dijete, zaštićeno od svega, naučeno da odgovornost i odluke donosi neko drugi, da su roditelji tu kao platforma za izbacivanje bijesa i frustracije, tokom adolescencije suoči sa prvim preprekama, vršnjacima koji su vrlo surovi i stvarima koje sami moraju riješiti, nastaju problemi u vidu eskalacije anksioznosti.

Okidač je i pretjerano korištenje mobitela, računara...

- Djeca imaju sve manje fizičke aktivnosti, sve više su u sajber svijetu i tehnologiji i samim tim se ta vrsta ankisozne reakcije kod njih razvija sve više i postaje obrazac ponašanja kod odraslih. Danas se i obrazovni sistem razvija po principu razvoja sajber tehnologije. S druge strane, imamo igrice i mobilne telefone. Već sam sistem imanja mobilnog telefona znači anksioznost. Zašto? Jer smo ovisni o notifikacijama, zvuku poruka, informacijama koje nam svakog trenutka pristižu. Zbog toga ne možemo zamisli ni da 24 sata ostanemo bez mobitela. Naročito je to izraženo kod djece i tinejdžera. Nama je tehnologija donijela prednosti bez kojih ne možemo živjeti, ali je činjenica da, ako tim aparatima dozvolimo da nas obuzmu i počnu kontrolisati, ući ćemo u začarani anksiozni krug iz kojeg nećemo moći izaći. Najjači softver i dalje treba biti naš mozak, a ne da hipnotički upadamo u kolektivno-paranoični osjećaj praćenja tehnologije.

Koliko je učestala činjenica da roditelji svoje strahove prenose na djecu?

- Izuzetno je učestala, jer mi djecu vaspitavamo u strahovima. Nemoj da trčiš - pašćeš, ne vozi bicikl - slomit ćeš ruku, ne penji se na drvo - slomit ćeš vrat, nemoj ostati kasno vani - neko će te napasti, ne vjeruj nikome - prevarit će te... To su poruke sve obojene strahovima. Mi vaspitavamo djecu tako da se plaše života, a taj strah, zapravo je anksioznost.

Koliko na pojavu anksioznosti utječe sadržaj koji nam se svakodnevno plasira putem medija, a koji obiluje negativnim informacijama?

- Ljudi koji žive u situiranim društvima, razgovaraju o ljepšim stvarima, putovanjima, novim projektima, ekologiji, novom unapređenju zajednice. U siromašnim društvima, u kojima četveročlana porodica mjesečno živi od 300 KM, gdje nemate novac za lijek i zdravu hranu, gdje nemate mogućnost da živite život dostojan čovjeka, puno je lakše razviti agresiju, osjećaj neadekvatnosti, strahove, i osjećaj kolektivne paranoje koji se nama u BiH svakodnevno diktira. Mi živimo sa strahom od ponovnog rata da bismo odustali od traženja, da se ne bismo više borili, da bismo postali pasivni i hipnotizirani negativnim mislima, jer će tako neko lakše upravljati nama. Ovo nisu teorije zavjere, nego psihologija u službi kolektivnog upravljanja masama.

Ako neko duže vrijeme pati od anksioznosti, može li to dovesti do nervnog sloma?

- Naravno! Dugoročni teret stresova i strahova, anksiozne i depresivne simptomatologije, svakako da može dovesti do psihosomatike.

Kako onda osoba sama sebi može pomoći?

- Važno je početi vježbati, prvo pet minuta, 10, 15, pola, pa sat vremena da budete bez tehnike i bilo kakvih informacijskih podražaja. Probajte se vratiti usporenijem načinu života, usporite način razmišljanja. Uz obroke okupite ljude koji su vam dragi i neka vam to postane navika. Vratite se primarnim običajima koji su bili sasvim normalni prije 10, 15 i 20 godina. Da li imate vremena za to - imate itekako. Na raspolaganju nam je 86.400 sekundi dnevno i presmiješno je vjerovati da nemamo vremena.