Prema riječima prof. dr. Jasne Bajraktarević, psihologinje, upravo je strah taj koji će nas natjerati da promijenimo navike.

- Nismo u situaciji da možemo pojedinačno utjecati na ono što će se dešavati, ali možemo napraviti sve kako ne bismo bili sastavni dio rizične grupe. Nekoliko je pravila i stvari o kojima trebamo razmišljati. Prije svega, važno je promijeniti disciplinovane navike i da bez obzira na to što smo uvijek vodili računa o higijeni, to sada podignemo na još viši nivo. S druge strane, u narednom periodu bit ćemo u situaciji da više vremena provodimo u kući, pa je puno bolje razmišljati o tome kako ćemo to vrijeme iskoristiti na najbolji način. Na koji način razgovarati sa članovima porodice, naročito ako imate djecu, posebno onu koja su tinejdžerskog uzrasta, jer mi se u ovom trenutku čini više kompliciranije - kako tinejdžera zadržati među četiri zida, nego sva ova bojazan od koronavirusa. Zbog toga je vrlo važno svu snagu, ideje i kreativnost usmjeriti ka tom pravcu - šta raditi, da li samo društvene igre, da li razgovarati, da li se otvoriti našoj djeci i pričati o našem životu na način da to njima bude zanimljivo, a ne postaviti ih ispred sebe i čitati bajke. To su pamenta djeca koja od roditelja traže podršku.

Vrijeme kod kuće sada možemo iskoristiti i za pripremu kvalitetnih obroka jer do sada to mnogi nisu imali vremena, ali trebamo naučiti da budemo racionalni, pripremajući se tako za eventualne nestašice. Ono što bih još savjetovala ljudima jeste da ne slušaju stalno vijesti. Ograniče to na jednom dnevno - najbolje uvečer. Nemojte biti rob društvenih mreža. Novonastala situacija donijet će mnogo toga dobrog - nove online platforme za rad od kuće, nov način komunikacije i učenja, a najvažnije je što ćemo konačno postaviti prioritete - šta je važno, a šta nije, jer kad se pojavi neprijatelj koji je jači od cijele planete, tada se ljudi ujedinjuju - kaže Bajraktarević na početku razgovora za Faktor.

Ko je najčešće podložan panici i anksioznosti?

- To su ljudi koji u svom iskustvu imaju ovakvu situaciju. Ako su jednom uspjeli da je prežive na bilo koji način, drugi put je ona daleko gora i daleko je više hiperbolišu. Ovdje su ljudi iskusili rat, četiri godine zatvaranja, nekretanja, nestašice, a ovo što nam se sada događa asocijacija je na to vrijeme. Oni koji su to prošli sada nemaju dovoljno otpornosti kako bi shvatili da će u ovom slučaju biti hrane, struje, vode, grijanja, da dolazi proljeće, a sa njim i više temperature, da će puno toga situaciono biti na strani uništavanja koronavirusa. Sve ovo može da traje najviše šest do osam sedmica od momenta kada se virus počne lokalno širiti.

Iskustva nam govore da ljudi percipiraju samo loše stvari. Imamo situaciju da mnogi više vjeruju internetu nego stručnjacima. Zašto je to tako?

- Negativne informacije podižu adrenalin i nastavljaju ono što je vrlo često specifično za čitav svijet. Naš mozak je naučio na pritisak. U trenutku u kojem naš život ostane bez stresa i pritiska, mozak ima potrebu da izmišlja nešto što će ga opteretiti. To je suština anksioznosti. Kada pritisak ili problem prestanu, mi tada počinjemo osjećati simtome ili izmišljamo situacije koje su problem. Zbog toga ova situacija, koja je objektivno strašna, se hiperbolizuje, jer imamo neku nesvjesnu paradoksalnu potrebu da se uvijek opterećujemo. Mi smo ustvari programirani da nas negativne informacije probude, da osjetimo adrenalin i uzbuđenje. U ovom trenutku većina ljudi osjeća uzbuđenje, a ne strah, jer strah i anksioznost osjećat ćemo za otprilike mjesec.

I neki mediji svojim senzacionalističkim izvještavanjem podižu paniku među ljudima.

- To je zadak medija i mi ne možemo mijenjati način na koji pojedini mediji podižu svoju čitanost i gledanost. Ono što svako od nas može uraditi jeste, da u trenutku kad osjeti da nije imun na takve informacije, promijeni kanal, pogleda neki dobar film ili sluša omiljenu muziku. Zaista je puno toga dobrog što sami možemo uraditi za sebe.

Kako bi vratili osjećaj kontrole ponašanja, mnogi pribjegavaju masovnom kupovanju životnih potrepština, stvaranju zaliha hrane, higijenskih preparata, maski... Je li to efikasna metoda, šta biste ustvari preporučili ljudima koji ovih dana odlaze u maničnu kupovinu?

- Upravo je to osjećaj kontrole. "Ako ne mogu da kontrolišem ono što se dešava vani, mogu taj osjećaj kontrole vratiti tako što ću biti osiguran i imati privid osiguranosti na način što ću imati sve što mi treba". Naravno, dešava se upravo kontra situacija - da su vještački napravljene zalihe stvorile nestašice i tek sada sa tim nestašicama opet ćemo praviti paniku da hrane i drugih artikala neće biti. Treba biti svjestan toga da, kao što će se pronaći način pravljenja maski, tako će i farmaceutske kuće naći način da proizvedu nešto što će biti adekvatno dezinfekciono sredstvo. Ljudi su se snalazili u svim do sada nemogućim situacijama, pa će se snaći i sada. Bar mi na Balkanu znamo da preživljavamo, jer mi smo kao nacija puno jači od većine naroda koji nikada nisu doživjeli ništa loše. BiH kao siromašna država može da uradi samo jednu stvar, a to je da u prevenciji spriječi ono što se može dogoditi. Zato, neka svako da najbolje od sebe.

Ljekari ovih dana stalno ističu u prvi plan naše fizičko zdravlje, naš fizički imunitet. Međutim, vrlo je važno voditi računa i o psihološkom zdravlju – psihološkom imunitetu. Mnogi se pribojavaju da bi histerija oko novog virusa mogla ostaviti višegodišnje posljedice i na psihičko zdravlje, naročito ranjivih grupa. Postoje li neki faktori psihološkog imuniteta koji pomažu ljudima da izađu na kraj sa životnim nedaćama?

- I imunološki sistem, pa i psihološki, gradi se godinama, to ne možete stvoriti preko noći. Otpornost prema novim događajima gradi se godinama. Ono što je jako važno, ako vidimo da nas hvata strah i panika, a sami sebi ne možemo pomoći, dobra stvar je potražiti stručnu osobu. Svi trebamo početi vjerovati da naša zemlja ima dobar sistem prevencije, a tome u prilog govori stanje koje imamo. BiH je do ovog dana širenje zaraze uspjela zadržati u onoj mjeri u kojoj to druge države oko nas u vremenu u kojem se ona pojavila, nisu uspjele. Ne znamo šta donosi sutra, ali do ovog trenutka urađeno je sve što treba.

Mislite li da bi u ovu cjelokupnu situaciju trebalo uključiti i psihologe, jer neki podaci, koji nam dolaze iz svijeta, pokazuju da će ljudi daleko više stradati emocionalno, nego od virusa?

- Naravno da psihologe odmah treba uključiti u sve što se dešava. Ja kao psiholog koji ovaj posao radi četvrtinu stoljeća imam nebrojeno dokaza za to – koliko je psihološki stav pomogao i doveo do izlječenja i najtežih bolesti, a naročito u ovakvoj situaciji kada treba prevazići strah i anskioznost, ali i imaginarni strah koji još nije dao adekvatne razloge, jer mi još uvijek nemamo adekvatnu situaciju u kući da znamo sa čim se borimo. Iz dana u dan psihološka pomoć bit će potrebnija od svake druge. U prvom momentu, sve što se preventivno mogne uraditi, bit će urađeno. Tako i medicinski, svi resursi koje imamo bit će stavljeni na rapsolaganje. Međutim, da bi ljudi cijele dane mogli ostati u kući i naći zanimaciju sebi i svojim ukućanima, trebat će puno psihološke podrške. Važno je da budemo solidarni, a korona nas možda i opameti da shvatimo da postoji nešto jače od nacije, politike, gomilanja bogatstva, nekvalitetne moći i ljudi, jer u ovom momentu samo znanje, disciplina, moral i odgovornost mogu spasiti svijet.