U Prihvatilištu za beskućnike i prosjake u sklopu Gerontološkog centra u sarajevskom naselju Nedžarići trenutno boravi 17 osoba. To su uglavnom ljudi koji nemaju "krov nad glavom" i tu su privremeno smješteni kako bi se sklonili sa ulice i imali utočište. 

Među njima je i 40-godišnji Rusmir, koji u prihvatilištu boravi oko dva mjeseca. On nas je dočekao oslanjajući se na štake jer je, kako nam je objasnio, nedavno imao tešku operaciju ruke i noge, te se trenutno oporavlja.

Rusmir nije uvijek bio beskućnik. Ranije je živio sa svojom porodicom – suprugom i troje djece, a da život piše nepredvidive priče potvrdio je i on sam. Ispričao je kako je prije četiri godine stjecajem okolnosti završio u zatvoru i od tada se sve promijenilo.

FOTO: DAMIR HODŽIĆ

- Sada već bivša supruga se u međuvremenu udala i kada sam izašao iz zatvora, nisam mogao niti želio otići u kuću u kojoj smo živjeli. Ona ima svoj život i nemam pravo to da remetim. Budući da nisam imao gdje, otišao sam kod prijatelja i tu ostao nekoliko dana. Međutim, i on ima svoju porodicu i nisam mogao da narušavam njhov mir, tako da sam "ostao na ulici" – kazao je.

Objasnio je kako jednostavno nije imao gdje da živi. Dok je još bio kod prijatelja, otišao je u Centar za socijalni rad na Ilidži, gdje mu je prebivalište, i objasnio svoju situaciju. Centar ga je ubrzo uputio u prihvatilište i od tada tu boravi.

- Ovo je samo privremeno dok mi ne nađu nešto drugo. Nažalost, tako je moralo biti. Imao sam veoma teške operacije i sada se oporavljam. Cilj mi je samo da ozdravim. Onda ću moći raditi i osigurati sebi krov nad glavom i egzistenciju. Najteže mi pada spoznaja da se vodim kao socijalni slučaj. Ne želim da moja djeca znaju da sam ovdje, niti neko od prijatelja i porodice – dodao je.

U sobi u kojoj je smješten borave još tri beskućnika. S njima se, kaže, veoma dobro slaže. Poštuje se kućni red i nema problema.

- Ovdje uglavnom imamo sve. Imamo mjesto na kojem spavamo, na suhom smo, toplom i sigurnom, imamo sve uvjete za obavljanje higijene, pa čak i dvije frizerke koje nas šišaju i briju. Obroci su redovini, a vjerujte da mnogi ljudi koji su u svojim domovima možda slabije jedu nego mi ovdje – zadovoljan je Rusmir.

U Prihvatilištu imaju i frizere, FOTO: DAMIR HODŽIĆ

On trenutno čeka rješenje kojim će ga Centar za socijalni rad smjestiti u neki drugi objekat, ali mu ne bi bio problem ni ovdje da ostane dok za tim ima potrebu.

- Nadam se da ću brzo ozdraviti i da će se stvari posložiti. Želim normalno da živim od svog rada, da privređujem i da svojoj djeci mogu bar čokoladu kupiti kada ih vidim – istaknuo je.

Prema riječima Adele Bahto, šefice Službe socijalnog rada u ovoj ustanovi, u prihvatilište se može doći isključivo putem zahtjeva koji upućuju službe za socijalni rad ili na osnovu službene zabilješke policije.

- Ljudi samoinicijativno ne mogu doći. Imali smo slučajeva da ljudi čuju da ima prihvatilište, pa dođu i kažu "mogu li ja spavati ovdje?" Naravno, takve osobe uputimo u Centar za socijalni rad ili najbližu policijsku stanicu – kazala je Bahto dodavši kako prema Pavilniku ljudi u Prihvatilištu moglu biti smješteni sedam do 10 dana, ali da je to obično mnogo duže jer je jako teško u kratkom roku riješiti status tih ljudi.

Adela Bahto, FOTO: DAMIR HODŽIĆ

U ovom centru kapaciteti su posljednjih godina najpopunjeniji bili tokom zime, kada su temperature padala ispod nule, dok je u ljetnim mjesecima boravilo manje osoba. Međutim, ove godine, kako nam je Bahto objasnila, simptomatično je da je broj ljudi u prihvatilištu u prosjeku bio 15, a ranijih godina pet.

- Razlog za to vjerovatno postoji. Sve je više socijalnih slučajeva i ljudi u stanju socijalne potrebe, koji nemaju finansijskih sredstava, riješeno stambeno pitanje ili su u pitanju neriješeni porodični odnosi ili nasilje u porodici. Takve osobe se smještaju ovdje dok im se ne iznađe drugi smještaj. Trenutno imamo i trudnicu na smještaju – istaknula je.

Iako raspolažu sa 25 kreveta, bilo je dana i kada je u prihvatilište trebalo ubaciti i "krevet više". Naša sagovornica navela je primjer od prije nekoliko godina, kada su bile veoma niske temperature. Smještajni kapacitet bio je popunjen, a na ulicama još beskućnika kojima je trebalo pružiti sklonište.

- Vani su bili veliki minusi i mnogo snijega. U jednom trenutku smo imali 30 osoba i morali smo dodatno ubacivati krevete. Bojali smo se da, ukoliko bude dolazilo još ljudi, nećemo moći smjestiti sve osobe. Međutim, morali bismo ih smjestiti i pronašli bismo neko rješenje – prisjetila se.

FOTO: DAMIR HODŽIĆ

Bahto je navela da prihvatilište nudi samo one neophodne uvjete za privremeni smještaj te da nije trajno rješenje.

- Ljudi koji dođu ovdje mogu dobiti ono najnužnije – smještaj, higijensku obradu, hranu... Ponekad dođu ljudi koji bukvalno nemaju odjeće. Mi tokom godine primamo donacije građana pa im se nađe adekvatna garderoba kako bi imali šta da obuku. Uvjeti nisu hotelski, ali za prvu pomoć je sasvim solidno i bolje je nego da su na ulici – zaključila je.