Južno od glavnog grada Meksika, između kanala Xochimico smješten je poluotok lutaka - Isla de las Munecas. Posvećen je izgubljenoj duši siromašne djevojčice koja je prerano izgubila život u čudnim okolnostima.

Na polotoku žive hiljade ljudi, ali on je dom i stotinama lutaka koje vise s drveća i djeluju zastrašujuće jer su im iskopane oči, otkinuti udovi, iščupane glave...

Lutke djeluju stravično čak i tokom dnevnog svjetla, ali jezu izazivaju naročito u sumrak i tokom noći.

Postoji priča da je prije puno godina na ovom poluotoku pronađeno tijelo djevojčice koja se utopila pod nerazjašnjenim okolnostima, a lutke su opsjednute njenim duhom.

Lokalna legenda govori da lutke okreću glave, pokreću udove, pa čak i otvaraju oči.

Neki svjedoci tvrde da su čuli da lutke međusobno razgovaraju šapatom, dok drugi koji su plovili brodom oko poluotoka, tvrde da su ih lutke mamile da im se približe.

Naravno da su to samo legende koje ljudi prepričavaju međusobno. Međutim, ono što je istina, je da je Isla de las Munecas vrlo neobično mjesto koje će ostati u sjećanju svakome ko ga posjeti.

Don Julian Santana Barrera bio je zadužen da se brine o poluotoku.

Priča se da je upravo on pronašao djevojčicu koja se tu utopila pod misterioznim okolnostima, a on je stigao prekasno da joj spasi život jer je već bila mrtva.

Ubrzo nakon toga Julian je pronašao lutku koja je plutala blizu mjesta njene pogibije, pa je zaključio da je lutka pripadala djevojčici.

Uzeo je lutku i stavio je na granu stabla u znak sjećanja na nesretno poginulu djevojčicu.

Neki čak sumnjaju u tu priču i misle da je Julian izmislio priču o utopljenoj djevojčici da bi sebi skratio duge samotničke sate provedene na ovom mjestu.

Juliana je vjerovatno progonila prča o djevojčici, pa je počeo po stablima vješati sve više lutaka kako bi, kako je rekao, smirio njen duh i ugodio mu.

Uskoro je, kaže Julian, shvatio da su same lutke bile opsjednute duhovima mrtvih djevojaka, pa je nastavio sakupljati lutke i vješati ih po stablima.

Oni koji Juliana poznaju, kažu da se, potaknut nevidljivom silom, potpuno promijenio i da ga je događaj s djevojčicom i grižnja savjesti, što je nije uspio spasiti, veoma potresla i obilježila njegov život.

Nakon što je 50 godina sakupljao lutke, vješajući ih po stablima, i Julian je pronađen mrtav tačno na istom mjestu na kojem je navodno pronašao utopljenu djevojčicu.

Okolno stanovništvo, koji vjeruju da je Isla de las Munecas začarano mjesto, vjeruje da se Julian pridružio drugim duhovima otoka.

Nakon njegove smrti 2001. godine mjesto je postalo turistička atrakcija na koje posjetitelji donose lutke.

Otok i njegova priča postali su poznati širom svijeta, o mjestu su napisani mnogi tekstovi i snimljene emisije.