open-navfaktor-logo
search
Analiza
Posljednja presuda u Hagu: Srbija kao sponzor i organizator paravojski
Haški sud je, nakon dva suđenja koja su ukupno trajala gotovo 20 godina, konačno zaključio svoj rad kad je u srijedu, 31. maja, Žalbeno vijeće donijelo presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. To je bio posljednji proces Tribunala, piše Detektor.
01.06.2023. u 20:56
get url
text
get url
text

Formalno, dvojici bivših visokih dužnosnika Državne bezbjednosti Srbije (DB) žalbenu presudu donio je Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove, koji je naslijedio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), i koji je, nakon što je 2017. zatvoren MKSJ, preuzeo preostale obaveze tek zatvorenog suda.

Ishod ponovljenog procesa objavljen je u srijedu, 31. maja 2023., u velikoj sudnici Mehanizma, kad su optuženima kazne povećane s 12 na 15 godina zatvora budući da je Sud, po prvi put, državni aparat Srbije – u ovom slučaju DB – povezao sa zločinima i u Hrvatskoj i u nekoliko općina Bosne i Hercegovine. Najvažniji zaključak ove, posljednje, presude jeste da su osuđeni bili dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Taj zaključak izuzetno je značajan i, promatrači suda će rado naglasiti, gotovo je nevjerojatno da se na njega trebalo čekati toliko godina. Niti jedan dužnosnik Srbije do danas nije bio pravomoćno osuđen za zločine u Hrvatskoj i BiH, piše Detektor.

VEZANI TEKST - Stanišiću i Simatoviću po 15 godina zatvora: Krivi za UZP i nasilno uklanjanje nesrba iz šest bh. općina

Dvojica optuženih prvi put su se našli pred sudom nedugo nakon atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića, u proljeće 2003. godine, i tamo su ih dočekale optužbe za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene od strane paravojski poput Arkanovih tigrova, Crvenih beretki i Škorpiona.

Zločini koji su se Stanišiću i Simatoviću stavljali na teret počinjeni su od strane tih jedinica tokom rata, između 1991. i 1995. godine. Optužnica je sadržavala ubojstva, protjerivanja, premlaćivanja i nehumana djela u mjestima poput Erduta, Dalja, Sanskog Mosta, Zvornika, Bijeljine te Trnova, gdje su Škorpioni snimili ubojstva šestorice zarobljenika iz Srebrenice.

Jedno od glavnih pitanja pred sucima bilo je jesu li dvojica DB-ovaca te paravojske osnovali i financirali, i jesu li njima bili nadređeni, odlučujući o tome gdje će te naoružane grupe djelovati i koga će, i kako, napadati. Sada su suci dali svoj odgovor.

To se pitanje postavljalo i u drugim važnim suđenjima, poput onog Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Srbije i, nakon toga, Jugoslavije. On je izgubio moć nakon protesta 5. oktobra 2000. te je izručen u Haag, gdje mu je suđenje trajalo od 2003. do 2006. godine, kad je bivši predsjednik preminuo bez da je dočekao presudu za čitav niz zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Istim paravojskama i njihovim zločinima sud se bavio i u drugim suđenjima, poput onog Goranu Hadžiću, vođi Srba u Hrvatskoj, koji je također umro prije konačne presude, kao i na suđenjima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Obojica vođa bosanskih Srba osuđeni su na doživotne kazne nakon dugog perioda skrivanja od optužbi.

Tužilaštvo tribunala teretilo je Stanišića i Simatovića da su, kao dio udruženog zločinačkog poduhvata, zajedno s Miloševićem, vođom Srpske radikalne stranke Vojislavom Šešeljem, Goranom Hadžićem, Ratkom Mladićem, Radovanom Karadžićem te Biljanom Plavšić, planirali i sprovodili plan nasilnog i trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s područja kojeg su smatrali svojim.

VEZANI TEKST - Ambasada SAD-a u BiH pozdravila presudu Stanišiću i Simatoviću: Ovo je ključan korak

Ta kampanja protjerivanja, sud je u više slučajeva već zaključio, rezultirala je brojnim ubojstvima, premlaćivanjima, silovanjima i pljačkom, kao i odlaskom velikog dijela stanovništva, osobito Bošnjaka i Hrvata. Mnogi koji su tad pobjegli od nasilja nikad se nisu vratili svojim kućama.

Proceduralna povijest predmeta Stanišić i Simatović je duga i složena. Prvog je Tužilaštvo predstavilo kao mozak operacije uspostavljanja, treniranja i upotrebe paravojski u Hrvatskoj i BiH, dok je drugi bio komandant Crvenih beretki, i osoba koja je bila prisutna na terenu, često viđena u uniformi. Obojica su se formalno izjasnili da nisu krivi kad su ih suci, u proljeće 2003., prvi put pitali o njihovoj odgovornosti za zločine.

Prvostupanjska presuda 2013. godine ih je potpuno oslobodila optužbi, a Apelaciono vijeće je 2015. odlučilo da je toliko pogrešaka napravljeno u sudskom procesu da ga je potrebno ponoviti.

Nakon drugog suđenja, koje je započelo 2017., suci su 2021. odlučili da su optuženici krivi, no samo za manji dio onoga što im je stavljano na teret. Sudsko vijeće zaključilo je da su Stanišić i Simatović odgovorni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene za vrijeme napada na Bosanski Šamac u aprilu 1992. godine. Za te zločine obojica su osuđeni na 12 godina zatvora.

Prvo suđenje zahtijevalo je 226 dana u sudnici, te 97 svjedoka optužbe i 3.226 dokaza. Stanišićeva obrana pozvala je 21 svjedoka i uložila 1.130 dokaza, dok je Simatović pozvao 15 svjedoka u vlastitu korist i predstavio 487 dokaza.

Ponovljeno suđenje bilo je slično: 228 dana u sudnici, te 6.311 dokaza.

Taj broj uključuje i Tužilaštvo i obje obrane. Tužilaštvo je od toga predstavilo 3.860 dokaza, Stanišić 1.449, a Simatović 1.002. Tužilaštvo se za dokazivanje svojih optužbi oslonilo na iskaze 51 svjedoka, dok su obrane oba optuženika pozvale ukupno 29. Pauze između dijelova procesa optuženici su često provodili kod kuće, u Beogradu, a česta odsustva uzrokovali su i ozbiljni problemi sa zdravljem, osobito u slučaju Jovice Stanišića.

Ovo suđenje je važno iz više razloga. Prvi je očit. Preživjeli članovi porodica žrtava već dva desetljeća čekaju kako bi čuli ko je odgovoran za smrt ili nestanak njihovih najmilijih, te ko je naredio da se nenaoružani građani hapse, njihova imovina pljačka i uništava te tko je kriv za sve što su prošli kao posljedica tog nasilja. Drugi razlog je također važan i nadilazi ovo suđenje, ovaj sud, i ovaj rat.

Države koje ratuju često, kako pokazuju znanstvena istraživanja, koriste paravojske koje nisu formalno dio državnog aparata kako bi ispunile svoje teritorijalne, političke i demografske ciljeve. Takve neregularne jedinice koje na papiru ne postoje, i koje se financiraju izvan budžeta i bez imalo transparentnosti i demokratske kontrole, omogućuju državi da profitira od nasilja, a da izbjegne pravnu odgovornost i snosi posljedice. To outsourcanje nasilja omogućuje državama da ciljeve postignu, te da smanje rizike svojih dužnosnika da jednog dana budu suočeni sa suđenjima i eventualnim zatvorskim kaznama.

U stručnoj literaturi na engleskom jeziku ta pojava se naziva plausible deniability. To je termin koji označava situaciju kad država koristi jedinice koje nisu formalno dio njenog aparata. Sasvim preciznog prijevoda te ideje na naš jezik nema, no smisao je da se promatrači zbune te da međunarodnoj zajednici, novinarima, istraživačima i drugima onemogući da jasno vide veze između režima i jedinica.

Čitav tekst pročitajte ovdje.

 

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.