- Ovaj dan svim vatrogascima puno znači, obilježavamo ga, oni koji rade obilježavaju ga radno, a oni koji su u penziji prisjećaju se trenutaka provedenih na poslu. A tokom godina rada toga je bilo bezbroj. Ja sam jedan od rijetkih uposlenika koji je radio i prije rata, u ratu ali i poslije rata. Čovjek se najviše sjeća ratnih dana, kako se dan vatrogasaca poklopio i sa 2. majem, 3. majem i svim dešavanjima u toku 1992. godine. Tako da je to najveći pečat i najjači utisak ostavio je taj period i ratni dani, ratne intervencije – priča Šetić.

Navodi da je bilo svega i smrtnih slučajeva, lakših i težih povreda, velikih materijalnih šteta.

- Čovjeka raduje da je to sve daleko iza nas. Tek kada izbrojim koliko je godina prošlo od toga do danas vidim da je prošlo mnogo godina, ali svega se sjećam kao da je jučer bilo – kaže Šetić.

Navodi da je najupečatljiviji period upravo ratni.

Šetić je učestvovao i u gašenju Vijećnice, te je spašavao i knjige koje su gorjele tog 25. augusta 1992. godne.

- Grad je izgorio u prvih šest mjeseci, dobro se sjećam i 6. oktobra kada su bile značajne intervencije kada je gorjelo više značajnijih objekata. Poslije toga nije se imalo šta zapaliti, problem je bilo i što je pucalo, granatiralo i što se ginulo i bilo je ranjenih i povrijeđenih – navodi Šetić.

Kaže da je 2. maja počelo sa požarom zgrade Pošte na Obali, a da je završilo sa požarom u Vijećnici, 25. augusta.

- Učestvovao sam u svim tim intervencijama, gasio sam Vojnu bolnicu, Elektroprivredu, Poštu, Vijećnicu, Zetru, Oslobođenje. Najteže mi je pala Vijećnica jer je ona bila simbol grada i pored nje sam prolazio svaki dan. A s obzirom na to da sam studirao koristio sam i knjižni fond, tako da mi je i sa te strane teško palo. Imao sam neku emociju prema tom objektu i prema toj lokaciji – navodi Šetić.

Šetić se prisjetio i cisterne iz koje su gasili požar u Vijećnici te nedostatku vode za njeno gašenje.

- Borba sa vatrenom stihijom trajala je cijelu noć i na kraju je požar zahvatio cijelu Vijećnicu. Nije bilo dovoljno ni tehnike ni ljudstva. Borba je trajala 12 sati, a imali smo sve vrijeme i probleme jer su nas četnici zasipali snajperskim hicima, granatama, i dok se gasilo morali smo voditi računa o svojim i životima ljudi koji su učestvovali na izvlačenju knjiga, a i mi smo dok smo čekali dopunu vode u cisternu išli da tovarimo knjige i da ih iznosimo - sjeća se Šetić. 

Ovaj posao je, kaže Šetić, izuzetno opasan. 

Neophodno je da vatrogasac bude zdrav i sposoban čovjek.

- Straha nisam imao, a što se tiče odgovornosti to zavisi od funkcije koju imate, u zavisnosti od hijerarhije - zaključuje Šetić.