Prva intifada izbila je u Pojasu Gaze 1987. godine, potom se proširila na čitav palestinski teritorij i trajala je do 1994. godine. 

Intifada je uspjela osigurati priznanje palestinskog naroda od Izraela i Zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država (SAD), te uspostavu autonomne uprave pod nazivom Palestinska nacionalna uprava na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze.

Osnivanje Nacionalne uprave bio je jedan od rezultata Mirovnog sporazuma iz Osla, potpisanog između Palestinskih političkih predstavnika i Izraela 1993. godine, koji je predviđao kraj mirovnog procesa 1999. godine uspostavom nezavisne palestinske države na okupiranom teritoriju 1967. Izrael je odbio postupiti po ovom sporazumu.

Odbijanje Izraela da odustane od okupacije palestinske teritorije, kao i odbijanje uspostave nezavisne palestinske države doveli su do pokretanja Druge intifade krajem 2000. godine, koja je trajala do 2005. godine.

Rat kamenjem

Prva intifada izbila je 8. decembra 1987. godine kada je izraelski vozač kamiona usmrtio palestinske radnike na kontrolnom punktu "Erez", u Beit Hanunu, na sjeveru Pojasa Gaze. Dan kasnije, 9. decembra 1987, izbili su "krvavi" sukobi između Palestinaca i izraelske vojske koji su se proširili na različite dijelove Pojasa Gaze i Zapadne obale.

Prema historičarima, izraelska kršenja palestinskih prava, poput oduzimanja zemlje, izgradnje židovskih naselja, ubiranja poreza, hapšenja i blokade bila su snažan faktor u erupciji ovih demonstracija.

Iako su Palestinci tokom demonstracija koristili samo kamenje, Izrael je odgovorio pretjeranim korištenjem sile i otvaranjem vatre na demonstrante, pri čemu su ubijene ili ranjene na hiljade ljudi. 

Izrael je također koristio zloglasnu politiku poznatu kao "lomljenje kostiju". Provodeći odluku tadašnjeg ministra odbrane Jichaka Rabina, izraelski vojnici su palicama lomili ekstremitete Palesticnima koji su učestvovali na demonstracijama i bacali kamenje. 

Prema zvaničnim podacima, 1.162 Palestinca, među kojima 241 dijete, umrlo je kao rezultat izraelskih napada tokom "rata kamenjem", dok je oko 90.000 ljudi povrijeđeno.

Intifada između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koja je završila potpisivanjem Sporazuma iz Osla 1993. godine, trajala je šest godina.

Svjedoci slučajeva lomljenja kostiju 

Snimci koje su zabilježili predstavnici medija na kojima se vidi kako izraelski vojnici primjenjuju politiku "lomljenja kostiju", lomeći ekstremitete dvojici Palestinaca udarajući ih kamenjem, jedan su od simbola Prve Intifade. Ovaj incident, koji se dogodio 26. februara 1988, izazvao je ogorčenje međunarodne javnosti.

Video prikazuje grupu izraelskih vojnika koji kamenjem udaraju dvojicu Palestinaca. Novinar AA razgovarao je s jednom od dvojice Palestinaca koji su žrtve pomenutog napada, a riječ je o 49-godišnjem Vailu Cudeu. 

- Sin moga amidže Usama, koji je stariji godinu od mene, i ja bili smo izloženi brutalnom napadu u blizini iračkog sela et-Tayih u Nablusu. Tada sam imao 17 godina. Prema Rabinovim uputama za suzbijanje Intifade, bili smo izloženi politici lomljenja kostiju od strane izraelske vojske - rekao je Cude. 

Kazao je kako ovaj događaj za njega predstavlja medalju u kontekstu palestinske borbe, ali kako je sramota za Izrael. 

- Sin moga amdiže i ja išli smo za stadom ovaca, vraćali smo se sa planine u blizini Nablusa, tu su nas presreli naoružani izraelski vojnici. Teško su nas pretukli kamenjem, mislili smo da ćemo umrijeti. Nisu nas samo tukli, vukli su nas kilometar a potom priveli. I danas, kad se ljudi sjete ovog događaja, još uvijek se čude kako smo preživjeli - ispričao je Cude.

Istakao je da, iako su ih izraelski vojnici jako udarali kamenjem, kosti im nisu slomljene, te dodao: "Nama se čak i kamenje smilovalo. Nisu nam slomili kosti iako smo nasilno pretučeni."

Gorke uspomene

Huriye Avadallah, 83-godišnja Palestinka, svjedok je brojnih zločina koje je počinio Izrael, posebno u Prvoj intifadi, a svoja sjećanja opisala je kao "gorke uspomene".

Kazala je kako joj je okupatorska vojska ubila jednog sina tokom Intifade i dva brata prije toga, Avadallah je također napomenula da je i ona pogođena u nogu. Danas živi u izbjegličkom kampu Al-Magazi, a 40 godina je radila kao babica. 

Zbog svoje profesije morala je proći kroz mnoge poteškoće da bi pomogla ženama koje su je trebale tokom policijskog sata pod izraelskom okupacijom. 

- Tokom Intifade i prije toga, okupatorske snage su provodile istrage i hapsile Palestince različitih spolova i dobi. Žene, starci i djeca nisu bili izuzeti od izraelskog progona i terora - ističe Avadallah. 

Avadallah naglašava kako je i sama hapšena tokom intifade po nalogu izraelskih vojnih dužnosnika, s obrazloženjem da je "podržavala palestinske pobunjenike".

- Izraelski vojnici pretresli su moju kuću, uhvatili su me za kosu i izvukli na glavnu ulicu te počeli udarati palicama i kundacima - priča Avadallah. 

Dodaje kako je u tom trenutku, pokušavajći oduprijeti se udarcima vojnika, jednog od njih ugrizla za prst.

- Izraelski vojnici potom su ispalili dva metka u moje stopalo. Izgubila sam svijest - ispričala je Avadallah.

Uloga žene tokom Intifade 

Avadallah je kazala da su žene tokom Intifade igrale veoma važnu ulogu, bilo direktnim učešćem, bilo mobiliziranjem i poticanjem mladih na učešće.

Navela je kako je tokom Intifade zaštitila dvoje mladih ljudi koje su tražili izraelski vojnici, sakrila ih u svojoj kući, davala im hranu, te kako im nije dopustila da izađu dok nije bila potpuno sigurna da su vojnici otišli.