open-navfaktor-logo
search
Uspjeh naučnika
Ozonski omotač se oporavlja
Očekuje se da će ozonski omotač, bez kojeg ne bi bilo života na Zemlji, u potpunosti biti obnovljen do 2060. godine
12.11.2018. u 10:26
get url
text

Ozonski omotač koji nas štiti od Sunčevog ultraljubičastog zračenja oporavlja se, pokazala je UN-ova studija "Naučna procjena ozonskog sloja: 2018." objavljena prije nekoliko dana, piše Jutarnji.hr.

- Prema sadašnjim projekcijama, ozonski štit nad sjevernom polutkom i srednjom geografskom širinom trebao bi se u potpunosti oporaviti do 2030. godine. Potpuna obnova južne polutke očekuje se do 2050. godine, a najviše će trebati polarnim područjima koja bi se trebala u potpunosti oporaviti do 2060. godine - navode naučnici u izvještaju.

Optimistična vijest, koju nam je poslao UN, važna je poruka da države i vlade zajedničkim djelovanjem, u ovom slučaju putem Montrealskog protokola, mogu preinačiti opasne trendove u prirodi izazvane ljudskom aktivnošću.

Ozonski omotač u atmosferi od presudnog je značenje za održavanje života na Zemlji jer blokira opasni dio Sunčevog ultraljubičastog zračenja (UV-B zrake). Način na koji se Zemlja štiti od Sunčevih ultraljubičastih zraka ubraja se među velika prirodna čuda. Naime, djelovanjem Sunčevih zraka na kisik u atmosferi nastaje ozon (troatomna molekula kisika) koji potom štiti sav život na Zemlji.

Ozon u stratosferi (na visinama između 15 i 30 kilometara) neka je vrsta prozorske roletne, brana prolasku ultraljubičastih zraka. Dok vidljiva svjetlost kroz atmosferu nesmetano stiže do tla, energijom napumpane UV-B zrake nasuču se na ozonskom omotaču. Upijajući većinu UV-B zraka prije nego što dopru do Zemljine površine, ozonski omotač štiti naš planet od štetnih utjecaja tog zračenja. Bez te bi zaštite životinje i biljke sagorjele od snažnih ultraljubičastih zraka; da nema ozonskog štita, viši oblici života na Zemlji ne bi se ni razvili. Stratosferski ozon također je značajan za atmosfersku raspodjelu temperatura i utiče na klimu na Zemlji.

Ljudi su decenijama u atmosferu nekontrolirano ispuštali velike količine hlorofluorougljikovodika (CFC), popularno zvanih freoni, koji su korišteni u rashladnim uređajima, kao potisni plinovi u sprejevima poput dezodoransa, parfema, lakova za kosu, u medicinskim preparatima. Freoni su se, također, pokazali korisni u industriji namještaja, u proizvodnji plastičnih masa, te u industriji poliuretanskih pjena za termoizolaciju.

A ti su se plinovi dugo smatrali najbezazlenijima na svijetu. Otkrio ih je 1930. godine Thomas Midgley, izumitelj u General Motorsu. Kako bi demonstrirao bezopasnost svoga otkrića, Midgley (koji je otkrio još jedan veliki zagađivač okoliša, tetraetilno olovo) duboko je udahnuo plin iz epruvete i potom pušući ugasio upaljenu svijeću. Hlorofluorougljikovodici su bez boje, nezapaljivi su, posve neotrovni i krajnje tromi, što znači da se ne vežu s drugim tvarima. Upravo zato su i opasni za ozon. Naime, CFC-ovi godinama nepromijenjeni putuju atmosferom prije nego što dospiju u stratosferski sloj, gdje je već 700 miliona godina ozonski omotač.

U području ozonskog štita hlorofluorougljikovodici se zatim razgrađuju, a oslobađaju se atomi hlora “ubojice ozona”. Svaki pojedinačni atom hlora može uništiti i do sto hiljada molekula ozona, a nakon toga se deaktivira vežući se za vodik ili azotov oksid. Proces razaranja ozonskog omotača najdrastičniji je u atmosferi nad Antarktikom, gdje se deaktivirani atomi hlora vežu uz superhladne komadiće leda. Početkom tamošnjeg proljeća, tj. naše jeseni, Sunčevo zračenje oslobađa atome hlora pa oni nastavljaju razarati ozonski omotač sumanutom brzinom te nastaje ozonska rupa.

Suptilni mehanizam uništavanja ozona prvi su još 1974. godine uočili klimatski naučnici Sherwood Rowland, Mario Molina i Paul Crutzen. Njihov rad u početku nije bio ozbiljno shvaćen, no NASA-ine satelitske snimke sredinom osamdesetih godina ukazale su na ozonsku rupu nad Antarktikom. Za objašnjenje procesa u atmosferi koji prouzrokuju uništavanje ozonskog omotača Rowland (koji je i skovao naziv ozonska rupa), Molina i Crutzen dobili su Nobelovu nagradu za hemiju 1995. godine. -
- Situacija s ozonskim omotačem se popravlja. No, proces oporavka je spor i trajat će još nekoliko decenija. Ipak, to je velika i uspješna priča koja pokazuje kako se planeta može zaštititi ako sarađuju sve zemlje - rekao je Mario Molina prošle godine.

Nakon što su satelitske snimke pokazale “ozonsku rupu nad Antarktikom”, uslijedila je hitna međunarodna akcija koja je rezultirala tzv. Montrealskim protokolom o tvarima koje oštećuju ozon. Taj je protokol donesen 16. septembra 1987. godine u Montrealu, a inicijalno su ga potpisale 23 zemlje. No, u međuvremenu je protokol potpisalo gotovo 200 zemalja, a sve su se obavezale na provođenje mjera kojima se najprije smanjuje, a zatim i zabranjuje upotreba tvari koje oštećuju ozonski omotač. Zahvaljujući primjeni toga dokumenta postignuto je značajno globalno smanjenje emisije tvari koje uništavaju ozon.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.