Dimitar Bechev, predavač na Univerzitetu Sjeverna Karolina u Chapel Hillu i saradnik Atlantskog vijeća iz Washingtona, napisao je za NATO Centar izvrsnosti za stratešku komunikaciju analizu pod nazivom "Ruski strateški interesi i alati za utjecaj na Zapadni Balkan".

Bechev u uvodu podsjeća da je 17. januara ove godine, uoči 20. godišnjice NATO intervencije na Kosovu, ruski predsjednik Vladimir Putin posjetio Beograd, gdje mu je priređena topla dobrodošlica. Posjeta je rezultirala dogovorom o uključivanju Srbije u projekat Turski tok, kojim se ruski gas dostavlja do Jugoistočne Evrope zaobilazeći Ukrajinu. Nekoliko sedmica kasnije, Beograd je od ruskog saveznika Bjelorusije kupio četiri aviona MiG-29.

- Putinu je putovanje u Beograd donijelo diplomatski trijumf. Osim jačanja srpsko-ruskog partnerstva, pokazao je utjecaj Moskve na Balkanu, a i šire u evropskim okvirima – ocijenio je Bechev.

Zapadni Balkan je, dodaje, postao bojno polje svjetskih sila, na kojem se Rusija otvoreno suprostavlja zapadnim silama i njihovim interesima. Moskva se, naime, protivi članstvu zemalja zapadnog Balkana u NATO-u. Govoreći o alatima koje Rusija koristi kako bi ostvarila svoje interesa, Bechev ističe snažnu vojnu silu, ekonomske instrumente, poput energetskog sektora, te takozvanu "oštru moć" (širenje dezinformacija i nestabilnosti) i kulturološke veze ili "meku moć" ukorijenjenu u zajedničkoj religiji i historiji sa južnoslavenskim narodima.

Ruski strateški interesi na Zapadnom Balkanu

Ruska vanjska politika, smatra Bechev, slijedi tri međusobno povezana velika cilja. Prvi je angažman s vanjskim svijetom kao sredstvom za očuvanje domaće stabilnosti, shvaćen prije svega kao stabilnost režima. Vladajuća elita, među kojom su i brojni akteri sa prošlošću u sigurnosnim službama, na globalnu politiku gleda kao na izvor prijetnji i mogućnosti. Kremlj s velikom sumnjom gleda na SAD i njegove evropske saveznike jer postoji uvjerenje da SAD promovira promjenu režima, bilo u blizini Rusije, Bliskom Istoku ili u samoj Rusiji. Odbrana Otadžbine od stranog uplitanja počinje, dakle, van njenih granica.

Drugi cilj, koji u velikoj mjeri proizlazi iz prvog, jest osigurati da Rusija zadrži kontrolu nad prostorom nekadašnjeg Sovjetskog saveza. To ne znači uklanjanje drugih igrača, poput Kine u Srednjoj Aziji ili EU-a u Istočnoj Evropi. Takav bi ishod bio daleko izvan dosega Rusije. Ipak, podsjeća Bechev, Moskva je pokazala spremnost da djeluje s ciljem zaštite svojih interesa. Primjer je ruska aneksija Krima i kasniji rat u istočnoj Ukrajini, koji je Moskvi pružio prednost nad Kijevom, ali je također doveo do značajnih troškova zbog sankcija sa Zapada.

Posljednji cilj odnosi se na očuvanje ruskog statusa velike sile u globalnim poslovima. Raspolaže velikim nuklearnim arsenalom, mjestom u Vijeću sigurnosti UN-a i dobrim komadom euroazijske kopnene zemlje.

Zapadni Balkan dio je, smatra Bechev, ruske strategije da se etablira kao prvi igrač u evropskim sigurnosnim poslovima, zajedno s drugim velikim državama poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije. Od jugoslavenskih ratova 90-ih godina, regija je bila važan dio rasprava o kritičnim pitanjima kao što su transatlantski odnosi, sigurnosna i odbrambena dimenzija EU-a i proširenje NATO-a i EU-a. Imati uporište na Balkanu znači utjecati na odluke o strateškim pitanjima, koje su od neposredne važnosti za Rusiju. Moskvu pokreće geopolitika, a druga pitanja poput ekonomskih interesa ili historijskih veza s Južnim Slavenima ili ostalim pravoslavnim narodima igraju sporednu ulogu. Balkan vide kao ranjivu periferiju Evrope u kojoj Rusija može imati uporište, regrutovati pristalice i na kraju maksimizirati svoju prednost u odnosu na Zapad.

NATO ipak, podsjeća autor analize, dominira regionom, s obzirom na to da su Albanija, Hrvatska i Crna Gora već članice Alijanse, te da je Sjeverna Makedonija na korak do ulaska i da NATO-ova misija KFOR radi na očuvanju stabilnosti na Kosovu. Opstrukcija je, dodaje, jedina opcija za Rusiju, odnosno podrivanje EU-a i NATO-a zloupotrebljavanjem ranjivosti Balkana, poput nacionalizma, korupcije i nepovjerenja građana u državne institucije.

- Utjecaj u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili negdje drugo predstavlja pregovaračku polugu u ruskom strateškom nadmetanju sa zapadnim silama – ocjenjuje Bechev.

Dodaje da je ruski utjecaj na Balkanu svojevrsni odgovor SAD-u i Evropi za miješanje u "rusko dvorište", odnosno u Moldaviji, Ukrajini ili Gruziji. Percepcija da je SAD ponizila Moskvu tokom sukoba na Kosovu 1999. godine također je motivirajući faktor koji je Rusiju vratio na Balkan.

Ruska razvojna politika na Zapadnom Balkanu

Bechev ističe da je ruska politika prema Zapadnom Balkanu prošla kroz tri faze, a u posljednjoj fazi, koja je aktuelna i danas, napominje i ulogu Milorada Dodika u kontekstu očuvanja veza sa Moskvom. Također podsjeća da su nacionalističke grupe sa ovih prostora aktivno učestvovale na ukrajnskom ratištu.

- Iako se glavni ruski cilj zaustavljanja širenja NATO-a pokazao kao težak zadatak, Moskva je uspjela osvojiti neke diplomatske bodove. U 2014. godini, zajedno sa Makedonijom i BiH, Srbija je odbila da se pridruži zapadnim sankcijama protiv Rusije – podsjeća Bechev.

Rusija nastavlja sa primjenom ekonomskih poticaja za unapređenje svojih ciljeva uz korištenje oblika prikrivene ili oštre moći, poput pružanja podrške radikalnim skupinama ili (dez)informativnim kampanjama.

Ruski alati

Rusija koristi mnogo različitih instrumenata kako bi ostvarila svoje interese. Oni uključuju tešku vojnu moć, što se pokazalo i intervencijama u Gruziji, Ukrajini i Siriji; manipulacije ekonomskim vezama; miješanje u unutrašnja pitanja drugih zemalja putem različitih saveznika, podružnica i posrednika; i ciljane informativne kampanje za utjecaj na javno mnijenje.

- Ruski alati uključuju prisilu, kooptiranje i subverziju. Prisila se odnosi na upotrebu kazne, poput vojne sile ili ekonomskih sankcija ili prijetnje njima za oblikovanje ponašanja drugih država. Kooperacija djeluje kroz širenje poticaja na političke i poslovne elite i pojedince na strateškim pozicijama čiji je cilj stvaranje odnosa ovisnosti, koji Rusiji zauzvrat pružaju prednost. I na kraju, subverzija je usmjerena više na društvo, a ne na konkretne aktere i usmjerena je ka podrivanju protivnika, a ne prisiljavanju druge strane da se pridržava ruskih preferencija – pojašnjava Bechev.

U kontekstu kooptacije kao alata Bechev ističe da je Rusija saveznik Milorada Dodika u nastojanju da učvrsti svoju poziciju u entitetu RS i da se odupre pritiscima sa Zapada, te od glavnih bošnjačkih stranaka koje teže većoj centralizaciji BiH, ali i od opozicionih stranaka u entitetu RS.

Instrumenti ruskog utjecaja

Među instrumentima Bechev izdvaja diplomatska savezništva, te podsjeća da je osnov savezništva sa Srbijom činjenica da se Rusija protivi nezavisnosti Kosova, te da sprečava članstvo Kosova u međunarodnim institucijama.

- Ruski veto na Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a iz jula 2015. godine o genocidu o Srebrenici služio je za podsjećanje političkih igrača na njihovu diplomatsku težinu – navodi se u analizi.

U kontekstu odnosa sa entitetom RS, podsjeća da je Rusija podržala Dodika po pitanju održavanja neustavnog referenduma o 9. januaru kao "danu RS-a".

- Odustajući od poticanja secesije, Moskva je učinila sve kako bi spriječila da Vijeće za provedbu mira ne sankcionira vodstvo bosanskih Srba. Dodik, trenutno član tročlanog Predsjedništva BiH, nije krio veze sa Malofeevom i Noćnim vukovima – piše Bechev.

Govoreći o doniranju oružja i sigurnosnoj saradnji kao jednom od istrumenata, Bechev napominje da Rusija podržava pokušaje entiteta RS da od entitetske policije naprave vojnu silu. U tom kontekstu spominje i obuke koje su ruski instruktori pružali policiji u entitetu RS.

- Na zapadu se pojavila bojazan da će Rusija opskrbiti entitet RS naprednim naoružanjem poput protuvazdušnih raketa, čime bi policija napravila novi korak ka militarizaciji. Devetog januara 2019. godine u Banjoj Luci je upriličena vojna parada povodom proslave "dana RS-a". Ceremoniji su prisustvovali Noćni vukovi, ruska biciklistička grupa povezana sa Kremljom, iako nisu bili prisutni ruski zvaničnici. Događaj je bio bez presedana. Slična parada se prvi put održala u januaru 2017. godine, odmah nakon Dodikovog referenduma, vraćajući bolna sjećanja na rat 90-ih – navodi se u analizi.

Kada su ekonomski instrumenti u pitanju, podsjeća se na prodaju rafinerije nafte ruskoj kompaniji Zarubezhneft, koju je, navodi se, lično kao tadašnji premijer nadgledao Milorad Dodik.

- Pet kompanija u ruskom vlasništvu, u energetskom i bankarskom sektoru, čine ukupno 42 posto svih stranih investicija. U aprilu 2014. godine, entitet RS je pregovarao o direktnoj budžetskoj podršci iz Moskve u iznosu od 270 miliona eura. Međutim, ruski transfer nije dostigao iznos od 500-700 miliona eura, kojeg je obećao Milorad Dodik. Propali su i pokušaji da se budžet popunjava kreditima ruskih banaka – navodi se u analizi.

Miješanje u unutarnja pitanja država također je jedan od ruskih instrumenata, koji se realizira posredstvom domaćih aktera. Među instrumentima su i vjerske veze, te nevladine organizacije poput udruženja veterana iz proteklog rata koja djeluju u Srbiji i entitetu RS. U entitetu RS je, pojašnjava se, nejasna granica između civilnog društva i sve militariziranijih službi za provođenje zakona. Izdvajaju se Veterani RS-a i udruženje Srbska čast.

Kada je u pitanju uloga medija kao ruskih instrumenata, Bechev u BiH izdvaja RTRS, Alternativnu televiziju i novinsku agenciju Srna, te novine Glas Srpske i portal InfoSrpska.

Zaključci

Najvažniji cilj Rusije na Zapadnom Balkanu, zaključuje se, nije preispitivanje statusa quo, već zamrzavanje tog statusa.

- Rusija bi željela spriječiti širenje NATO-a i usporiti proširenje EU-a. Sadašnja situacija je u skladu sa ruskim strateškim interesima. Zapadni Balkan je neformalno integriran na Zapad, ali to se nije pretvorilo u demokratsku konsolidaciju na domaćem nivou ili u potpuno rješavanje sukoba između država – navodi se u analizi.

Moskva, dodaje se, koristi otvorene sporove koji potječu iz ratova 90-ih godina, slabe institucije, kompromitiranu vladavinu zakona, lošu ekonomiju, te opći nedostatak transparentnosti i odgovornosti.

- Zato je program EU-a i NATO-a za promociju stabilnosti, prosperiteta i boljeg upravljanja samo djelomično uspješan – navodi se u zaključku.

Postojeća politička klima omogućava Rusiji da projecira svoj utjecaj, jačajući svoj položaj u evropskoj politici i na globalnom nivou. Za jačanje utjecaja, ocjenjuje se, Moskva ne troši značajna materijalna sredstva već koristi lokalne saradnike koji slijede njihove programe.

- Zato se ruska politika u regionu uglavnom fokusira na kooperaciju i subverziju, a ne na vojne ili nevojne oblike prisile. Umjesto da razmješta trupe u bivšoj Jugoslaviji kako bi se na ovaj ili onaj način usmjerili na lokalnu ravnotežu snaga, Rusija se oslanja na političku intervenciju diplomatskim inicijativama, miješanjem u unutrašnju politiku i informativnim kampanjama koje su joj pomogle da osvoji srca i umove u brojnim mjestima – navodi se u analizi.

U analizi se navode i načini na koje bi Zapad trebao odgovoriti na ruski izazov na Zapadnom Balkanu, te da u tom kontekstu na umu treba imati tri stavke:

1. Ne odustajati od širenja EU-a i NATO-a;

Zemlje regije trebale bi se što prije uključiti u zapadne institucije. Svako odlaganje uzrokovano nedostatkom volje ili opredjeljenja za širenje pojačava osjećaj napuštenosti. Ovo podstiče antizapadnjačke stavove i jača Kremlj i njihove saveznike. NATO bi posebno trebao produbiti stratešku saradnju sa Srbijom i ohrabriti vlasti u BiH da aktiviraju Akcioni plan za članstvo (MAP). EU bi trebala započeti razgovore o pristupanju sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom.

2. Fokus na demokratiju i vladavinu zakona;

Integriranje u EU i NATO nije cilj sam po sebi, već sredstvo za postizanje cilja. Demokratska konsolidacija i napredak u vladavini zakona ključni su za suzbijanje malignog utjecaja izvana. Zato bi se zapadna politika trebala fokusirati na temeljne nedostatke koji omogućavaju rusko miješanje. Zapad bi trebao poticati veću transparentnost u finansiranju stranaka, reformi pravosuđa i dobrom upravljanju u energetskom sektoru. To je najbolji put ka izgradnji otpornosti u nacionalnim političkim sistemima i reagiranju na kooptaciju i subverziju.

3. Podsticanje pluralizma u medijima;

Ruski utjecaj je u svom informacionom prostoru najsnažniji. Da bi odgovorili na to, zapadne države i institucije trebale bi povećati svoju podršku alternativnim medijima koji nisu povezani sa vladama ili oligarhijskim interesima u regiji. Proruski stavovi trebali bi uravnoteženi nezavisnim novinarstvom. Cilj ne bi trebao biti borba protiv propagande sa kontrapropagandom. Ustvari, slobodni mediji samo dobijaju kredibilitet nudeći kritičku perspektivu o EU, NATO-u ili zapadnoj politici. Ali oni također smatraju Rusiju odgovornom za svoje vanjskopolitičke akcije i pružaju uravnoteženu i pravičnu perspektivu ruske politike i društva. Najvažnije je da kritičkim posmatranjem političkih moćnika i poslovnih elita slobodni mediji ograničavaju mogućnost stranih malignih aktera da prodru u nacionalnu politiku postizanjem dogovora s "lokalnim igračima".