Intervju

Nora Lefa, arhitektica, umjetnica, profesorica: Svakog četvrtka letim avionom na posao

Objavljeno: 21.10.2019. u 07:54 Autor: Merima Čustović

Maja 1992. sam se naglo otrgla iz Sarajeva, i od tada, i dalje lebdim, tražim svoju luku. Od tada sam u Grčkoj uglavnom, a bio je tu studij i u Parizu. Svugdje se osjećam kao kod kuće jer, kao što sam već rekla, težim da nađem ono pozitivno u svemu, a ima i to svoju cijenu. Moj put nije glatko tekao

FOTO: Kemal Softić

Rođena je u Prištini, odrastala i studirala u Sarajevu, a posljednjih 20 godina živi u Atini.

Nora Lefa po zanimanju je arhitektica, umjetnica, ali i profesorica. Uz to, ona je supruga, majka dvoje djece, i prijateljica svih ljudi dobre volje. Jer, Nora, iako nastanjena u Grčkoj, jako puno putuje i stvara nova prijateljstva, kroz svoju umjetnost širi ljubav. Jedna je od onih koji mogu reći da ima prijatelje u cijelom svijetu!

Perfektno govori nekoliko jezika - grčki, engleski bosanski…

Naš susret dogodio se u Sarajevu, a u veoma otvorenom intervjuu ispričala nam je kako je tekao njen životni put, zašto se uvijek vraća bh. prijestolnici, kakav je njen odnos sa djecom, studentima, zašto je umjetnost potrebna, kao i kakve su zgrade i kuće izronile iz ploda njene mašte…

Uspješno već godinama gradite svoj umjetnički put - kao arhitektica, savremena umjetnica, a odnedavno ponovo i kao profesor. No, kako biste sebe predstavili javnosti. Ko je Nora Lefa?

- Umjetnost je upravo gradila moj put, dovela me tu gdje sam i onda odlučih, što da ne i predavati jer predavati nije ništa drugo nego umjetnost da prepoznaš dijamant u svakoj ličnosti i pokažeš kako da ga gaji. Umjetnost je ono pozitivno u nekoj patnji, izbor je izabrati nju, a ne patnju ili bol. To je kreativni ukras života. Nora Lefa je neko ko pokušava da ostane ovdje i sada na najbolji mogući način, i tako bude korisna sebi i ljudima oko sebe.

Rođeni ste u Prištini, rasli i studirali u Sarajevu, ali život Vas je odveo u Grčku gdje ste posljednje dvije decenije. Kako je tekao Vaš put i gdje se najviše osjećate kao kod kuće? Odnosno, gdje Vas srce najviše vuče i zašto?

- Moj otac radio je kao profesor na filozofskom fakultetu u Prištini, gdje sam i rođena, a i on je akademsko dijete Sarajeva. Maja 1992. sam se naglo otrgla iz Sarajeva i od tada i dalje lebdim, tražim svoju luku. Od tada sam u Grčkoj uglavnom, a bio je tu studij i u Parizu. Svugdje se osjećam kao kod kuće jer, kao što sam već rekla, težim da nađem ono pozitivno u svemu, a ima i to svoju cijenu. Moj put nije glatko tekao. Grčka je lijepa zemlja, ljudi su divni, duboki imaju odličan univerzitet, samo što stići i doći do tih kvaliteta je teško. Moje državljanstvo je sarajevsko, tako se predstavljam. Da kao što znate, Sarajavo najviše vuče moje srce. A zašto? To još ne mogu konkretno opisati… Na tu temu sam uradila i doktorsku disertaciju: "Zašto je Sarajevo magnet duše", i odgovor je jako složen jer Sarajevo nije jednostavno i s tim se ne da jednostavno definirati.

Ostvarili ste se i kao majka dvoje djece, imate sina i kćerku. Koliko je za ženu koja gradi internacionalnu karijeru na tri flora bilo teško stići biti i majka i supruga istovremeno. U čemu je tajna, kako ste to postigli?

- Ne pripadam onim savršenim majkama koje će kuhati svaki dan i služiti djecu. Pazim sebe, a oni se na to ogledavaju. Sretna sam jer imam dobru, zdravu, pametnu i lijepu djecu. Treba sreće za to. Uživanje u trenutku, i biti iskren, bio bi odgovor. Imam te dvije divne osobe pored sebe, sina Dimitrisa i kćerku Iris. Nekako nikada nisam smatrala da su to moja djeca, nego neki dobri ljudi koji su se desili da su tu, i da ću im pomoći da budu još bolji, stabilniji i sretniji. I ja rastem i popravljam se uz njih. Puno vremena sam uz djecu jer moj atelje i stan su nekako jedno, tako da djecu vaspitavamo ja i suprug. Pomislim ponekad da sam i s njima nekako više mentor nego majka, ali svakako mentor koji ih duboko razumije i koji ih grli. Griješim svakako, i pokušavam da uvidim svoje greške, i da se izvinim. Moj suprug je dobar čovjek, znam da gajim njegovo raspoloženje i sreću, on mi ne bi nikada uskratio ono što mi je bitno, možda jer je sam profesor i zadovoljan sobom, a možda jer tako zna da ću ostati tu.

Šta savjetujete djecu, a šta studente, i koji je najbolji savjet koji ste Vi dobili, a koji Vam je pomogao da budete to što jeste - ispunjeni na poslovnom i privatnom planu?

- Savjete izbjegavam. Možda bi savjet bio da oni najbolje znaju. Često samo predlažem, potom diskutujemo jer trebaju sami naći odgovor. Svima insistiram da dubinski rade ono što vole i da ne žale za uloženo vrijeme. I da neke stvari jednostavno treba uraditi čak i ako u tom trenutku nisu prijatne, naprimjer, kada mi dijete vježba klavir, njoj se uvijek to ne radi, ali će naknadno biti sretna što može svirati tako dobro.

Savjet mi je: "Kreni, prvih 10 minuta je teško, poslije je sve divno". Ja sam nekako bila divlje dijete i uvijek sam samo sebe slušala, a uglavnom kada bih slušala savjete, tada bih pogriješila. Oca sam izgubila kada mi je bilo četiri, a mama bi više ulazila u moje lične stvari, nego što sam podnosila, pa možda baš zato "moju djecu" ostvaljam nekako na miru. Ali moja mama bi davala dobre savjete i podršku meni kao majci. A kada bih sumnjala da li sam dovoljno dobra majka, uvijek je čvrsto bila tu, i vratila bi mi to samopouzanje. Ona je dječiji psiholog.

Vi ste među rijetkima koji mogu reći da lete na posao. Jer Vi doslovno letite od mjesta gdje stanujete do Univerziteta gdje predajete.

- Predajem u Atini na master studijama arhitekture pejzaža svakog ponedjeljka. Tu idem biciklom, a seminarno u Sarajevu na arhitektonskom kada me pozovu automobilom ili avionom. Svakog četvrtka letim na otok. To mi je redovna nastava, gdje predajem Arhitektonsko projektiranje I i III na Kritu u Chani, i vraćam se opet avionom, odmah nakon nastave. To su letovi po 40 minuta, i direktno sa aviona na nastavu, gdje putujem samo sa tašnom. Ipak, ne osjećam se da je to posao, to su divni susreti sa zlatnim studentima.

Kroz Vašu umjetnost primjetna je želja da zbližite ljude, da ih uputite jedne na druge. To ste nedavno napravili u Sarajevu performansom "Sevdah", kada su sudionici, na crnim lopticama bijelim kredama pisali svoje emocije, pa ih poslije razmjenjivali. Kao svjedok tog događaja tvrdim da je prošlo uspješno, no, koliko umjetnost može popravljati ljude ako joj pruže priliku da se upoznaju?

- Hrabro je doživljavati emocije, i još hrabrije dijeliti. Po meni to je umjetnost, i svaki čovjek je umjetnik ako se može tome prepustiti. Smatram da se svi problemi rađaju od bjekstva od problema, i emocije koje imamo, čim se vratimo toj suštini, onda sa može i sama emocija istopiti ili je transformiše u neku pozitivniju. Sevdah je bol koju su umjesto pjevanja, napisali na loptici, koja se kotrlja i briše taj zapis, a može neko dodati, i napisati na njoj ili izbrisati. "Pay Attention to the Cracks, Cause That's Where the Light Gets in!" (Obratite pažnju na pukotine, jer tamo ulazi svjetlost) - Leonard Cohen. Da, lijepo ste to prepoznali… Loptice su se sretale, a kroz njih i ljudi. Bilo je tu i mojih loptica, sa mojim emocijama. Moja kćerka je u tih 300 loptica pronašla onu koju sam njoj namjenila, koju je prepoznala da je napisana njoj, i rekla mi je: "Kako me ti lijepo voliš". Lopticu je vratila kući. Nisu svi bili dovoljno hrabri da budu tu, i da je napišu ili pronađu sebi otkrivenu emociju. A opet, neko može usvojiti neku lopticu tj. emociju kao da je njima lično namijenjena… Interakcija je jako bitna u umjetnosti. Bitno je Sarajevu što ima Ibrahima Spahića. On shvata umjetnost i umjetnike, i on je ključ za realiziranje umjetničkih projekata. Zna prepoznati i naći adekvatno mjesto umjetnosti.

Imate svoj arhitektonski biro. Na kojim značajnim projektima ste radili?

- Da, imam biro u Atini. Ima tu svega, i državnih projekata u saradnji sa drugim biroima, kao pozorišta, škole, hoteli, privatnih rezidencija koje izuzetno volim. Možda najbitnije je Porsche hotel, koji je ušao u užu listu izbora za Porsche hotele cijelog svijeta.

Kako biste ocijenili arhitekturu Sarajeva, nove gradnje koje niču svakodnevno?

- Grad čine ljudi, i treba se pobrinuti o njima. Sarajevo sadrži multiplicitet i mitsku dimenziju. Ono je razarano više puta i ti ožiljci su dio čari grada i ne treba ih površinski brisati. Ima značajnih pojedinačnih građevina, ali i skup tih različitih stilova daje tu specifičnost grada. Sarajevo je prejako i može apsorbovati te nove gradnje koje su reprezentacija trenutne stvarnosti. Pitanje je da li će te nove gradnje izdržati u vremenu i prostoru i kriteriju estetike.

Ko su Vaši uzori, ukoliko ih imate?

- Uzori su oni koji stoje iza svojih radova. Ima ih puno: Shopin, Mozart, kao i divna nastavnica klavira Agathi Leimoni, muzičari kompozicija koji služe muzici, i manji su od svojih kompozicija, zatim Leonardo Da Vinci koji je studirao sve nauke da bi bio u stanju reprezentirati to znanje. I nana koja kuha ukusno da bi nahranila one koje voli, a dijeli i svoje tajne i recepte.

Kako izgleda jedan Vaš dan?

- Svaki moj dan je drugačiji. Uživam u svakom danu. Svaki dan je novi projekat, sve dok postojim, svjesna sam da sam gost u ovom svijetu i cijenim vrijeme. Pratim prirodu i po njoj se organiziram, pratim ljude oko sebe, ali ne gubim sebe. Prepustim se ljepoti da me nosi, ali i tugi kada dođe. Sve je dozvoljeno, sve dok je istinito. Ako mi se kuha, bit će to ukusan ručak, volim što sam tu. Evo sada baš uživam u ovom intrvjuu sa vama. Nezaboravan dan, kao seansa psihoanalize. Hvala.

Gdje će biti nova destinacija za Vašu umjetnost. Gdje ćete izlagati/imati performans?

- Nekako svi performansi su u Sarajevu jer to ne radim ja, nego Sarajevo, a bio je i jedan u Londonu. A interaktivni videoprojekti - jedan je zakazan za decembar u Miamiju, nešto na Krfu… Ima se u planu dosta toga, kuda će me strast i vjetrovi ponijeti, vidjet ćemo.

Izvor:   Faktor

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije