Kada se naljutimo zbog nečega, uglavnom su u pitanju neispunjena očekivanja.

Da će ljudi u prometu paziti kako voze, da će vas propustiti, da ćemo nabrzaka nešto kupiti u prodavnici, da ćemo provesti lijep vikend na moru… A onda vam se tip ubaci naglo ispred vas na cesti, drugi vas ne želi propustiti, u prdavnici je ogroman red, a vikend na moru počeo je svađom ili djetetovim padom, zbog čega ste na kraju vrijeme proveli kod doktora. Ljuti ste. I to je razumljivo.  

Ali jedno je biti ljut u sebi na nekog, a drugo je projicirati ljutnju na druge. Posebno na mala bića koja tek uče o svijetu i ne razumiju pola toga.

Ako je dijete nešto prolilo po netom opranoj majici, vikanje je neće očistiti. I vjerojatno će sljedeći put paziti da ne prolije išta – u vašoj blizini. Zato što vas se plaši. Zato što ste vi izvor straha. I pazit će da vas opet ne razbjesni.

Možda želite da vas se dijete boji, no to je zapravo strašno. Strah, kao ni osjećanje sramote, nisu stvari koje će pozitivno utjecati na naš život. Vjerovatnije je da ćemo se pretvoriti u osobe koje će, kad odrastu, tražiti svoje "ja", postati buntovne, početi tražiti ono svoje izgubljeno biće koje ste prekrili tokom odgoja oblikujući dijete prema vlastitim očekivanjima – da bude dobro.

Nećete se na taj način povezati s djetetom, a ono što ga tako učite dijete će kao roditelj u budućnosti vjerovatno prenijeti svojoj djeci. Strah rađa poslušnike, ne dobru djecu.

Djeca nisu loša, nema loše djece. Postoje loši roditelji i njihove upitne metode odgoja. 

Umjesto da odgovornost za ponašanje djece tražimo u samom djetetu i očekujemo od njega da razmišlja "odraslo", počnimo za početak raditi na vlastitom egu. Počnimo manje očekivati od djece da se uklope u našu idealnu sliku djeteta.

To što neki roditelji upisuju sasvim malu djecu na engleski, na časove tenisa ili neke treće aktivnosti nikad nije rezultat djetetove želje, nego želje roditelja. Roditelj želi da njegovo dijete pohađa engleski već s dvije godine "kako bi imalo bolji naglasak" ili ide na časove tenisa "kako bi postalo uspješno" isključivo i samo zbog vlastite ambicije.

Nerealizirani roditelji realiziraju se preko svoje djece. Očekuju da ona ispune njihove planove. A kad se to ne dogodi, etiketiraju dijete kao loše, postanu ljuti i krenu u vrtlog negativnih reakcija, koje ih udaljavaju od djeteta.

Svi moramo poraditi na tome da pustimo djecu da odrastu u bića kakva žele biti. Ne kontrolirajmo ih. Postavimo granice, naučimo ih dobru i zlu, ali ne kontrolirajmo ih. Oni imaju vlastiti život i imaju pravo sami kontrolirati ga. Baš kao i vi svoj.

Pjesma Khalila Gibrana iz 1923. o djeci:

"Vaša djeca nisu vaša djeca
ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
i premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
jer ona imaju vlastite misli.

Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje."