open-navfaktor-logo
search
Borila se za istinu
Na današnji dan prestalo je kucati srce Hatidže Mehmedović, hrabre srebreničke majke
Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja "Majke Srebrenice", preselila je na ahiret na današnji dan, prije tri godine.
22.07.2021. u 10:38
get url
text

U srebreničkom genocidu Hatidža je izgubila oba sina, Azmira i Admira, supruga Abdulaha, brata i veliki broj bližih srodnika. Ova srebrenička majka se više od 20 godina borila za istinu i pravdu, te pokušavala dokazati šta se zapravo dogodilo u Srebrenici tokom agresije na Bosni i Hercegovinu.

- Sve što sam imala, meni je ubijeno. I ja sam ubijena kad su ubili moju djecu. Ovakvih kao ja ima u Bosni i Hercegovini koliko hoćete. Možete zamisliti kako je provoditi Bajrame kad nema ko vrata da otvori, kad dođu rođendani djeci, a njih nema. Moja agonija nikad neće stati. Meni je presuđeno kad su moja djeca ubijena. Moja duša, kad bi se mogla otvoriti, tuga bi prekrila cijeli svijet - izjavila je Mehmedović 2016. godine.

Njeno srce prestalo je kucati 22. jula 2018. godine godine u 19.30 sati nakon duge i teške bolesti.

Ukopana je u Bektićima u Sućeskoj, a sjećanje na nju nikada neće izblijediti jer je ostavila duboki trag, sve što je radila, radila je iskrenog nijeta i čistog srca.

U čast Hatidže Mehmedović i njene borbe za istinu o genocidu u "zaštićenoj zoni" UN-a u Srebrenici, između ostalog, grad Novi Pazar prošle je godine, a u prisustvu članica udruženja "Majke Srebrenice", otvorio plato nazvan po njoj.

U Sarajevu, angažmanom gradskih vlasti na čelu sa gradonačelnkom Abdulahom Skakom, postavljena je spomen-ploča na česmi u Terzibašinoj ulici, u znak sjećanja na ovu hrabru majku.

Mehmedović je godinama istrajavala na istini o genocidu.

Između ostalog, govorila je:

- Genocid je nešto što para uši svima i nešto što se ne treba izostavljati iz rječnika jer je to dokazano, to je potvrđeno. To nismo mi porodice dokazale i potvrdile nego je to potvrdio sud i osudio ratne zločince da se u Srebernici počinio genocid. Nažalost, dabogdo nije. Ja bih voljela da imam sada jedno svoje dijete nego čitav svijet. Umjesto toga, ja živim potpuno sama, živim od uspomena. Ne živim zapravo, nego izdržavam jednu tešku robiju u tamnici bez prozora i vrata.

- Ja danas hodam i gledam i kupim želju iz djece. Ja sam dosad mogla biti pranena, ali nikada radost tu neću dočekati. Neću nikada osjetiti šta je radost jer su se neki potrudili da mi isele svu radost iz moje kuće, moga srca i ne samo kod mene nego na hiljade majki, a ostavili samo tugu. Moja vrata otvara samo tuga. Moja vrata nikada više radost neće otvoriti. Zato svi se trebamo pobrinuti, dati minimum od sebe, a to je samo da budemo pošteni i da ako smo pošteni prema sebi, onda i prema drugima. Ako ne želimo zlo sebi, da ne poželimo ni drugom kako bi budućim generacijama bilo bolje. A, to je istina, pravda i pravednost.

- Mnoge majke su umrle, a nisu dočekale da nađu svoju djecu. Ja ću se uvijek boriti za pravdu i istinu, dok sam živa. Sve moje bogastvo je ukopano u Memorijalnom centru u Potočarima, moji Azmir i Almir. Oni, i sve nevino ubijene žrtve u ratu, daju mi snagu da se borim. Nadam se da više nikad nijedno dijete neće stati pred vod koji će ga strijeljati. Teško je opisati kolika je tuga da znaš da je neko ubio tvoje dijete, a ne znaš zbog čega je ubijeno. Zbog toga se treba boriti za istinu i pravdu.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.