U vrijeme nastanka grada ovdje su se nalazili Isa-begovi mlinovi i menzilhane, gostionice.

Omer-paša Latas je na tom mjestu preko rijeke postavio ćupriju od jarećih mjehova.

Drveni most je izgrađen 1793. godine, a služio je za vađenje drvenih balvana koji su spuštani u Miljacku i tako transportovani do grada. Trgovci drvetom su ih vadili iz vode na Bentbaši i prodavali.

Dolaskom Austro-Ugarske 1884. godine na ovom dijelu sagrađeno je kupalište.

Gradnjom ceste ka Kozijoj ćupriji probijen je današnji tunel i sagrađena Narodna banja, koja je otvorena 20. jula 1902. godine. Ovdje su Sarajke prale veš i ćilime.

Bentbaša je opjevana u pjesmama i sevdalinkama. Pa tako se spominje u pjesmi Zdravka Čolića, te u sevdalinci Kad ja pođoh na Bentbašu.

U Hadži-Šabanovoj kahvi, uz ples Jermenki i dibek (tucanjem zdrobljenu kahvu), ostajalo se do zore. Imala je dva nivoa, s terasom na stubovima iznad vode. Na brežuljku sa druge strane rijeke, nalazila se kafana Babića bašta i jedno od prvih dječijih igrališta u Sarajevu. Sa naseljima Toplik na lijevoj i Brodac na desnoj obali Miljacke, ulazilo se sa Bentbaše u grad, piše portal historija.ba.

Ovdje je nekada bio i gradski bazen koji godinama već nije u funkciji.

Historijski put od Bentbaše preko Šehove korije do Kozije ćuprije, lijevom obalom Miljacke, možda je i najljepši dio Sarajeva, ali je historijski značaj ulaza u grad i izlaza iz njega velikom broju ljudi i dalje nepoznanica.

- Na ovom dijelu nalaze se: Kozija ćuprija – jedini u cijelosti sačuvan kameni most iz osmanskog perioda na Miljacki. Na putu je i Šehova korija, gaj sa dva sveta groba – derviša mevlevijskog reda Sultan Ahmeta i Abdul Mahmuta. Na putu od Bentbaše prema Kozijoj ćupriji, iznad Šehove korije, na jednoj uzvišici s lijeve strane Miljacke i danas se nalaze dva para karakterističnih nišana, s karakterističnim derviškim turbanima, bez natpisa. Sačuvani su samo uzglavni nišani na oba groba i imaju iste dimenzije (visina 80 cm i osnova 23X23 cm), istog su oblika, s turbanima mevlevijskog reda – navodi se u knjizi Mehmeda Mujezinovića, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine.