Tokom 2002. godine se vratila u Srebrenicu, sama i sama je živjela. 

- Sama živim. Vratila sam se 2002. godine. Ovdje sam živjela sa mojom djecom. Vratila sam se sama. Djeca su ubijena. Ubijena su mi dva sina, kćerka i muž. Kćerka je poginula od granate, a sinovi i muž padom Srebrenice. Vratila sam se zbog mrtvih, zbog njihovih kostiju. Insan se navikne na sve. Teško je, nemaš s kim progovorit. Treći dan smo izašli iz Fabrike. U Lukama su mi ostavili muža. Bio je sa mnom. Tu su ga ostavili. A sinovi su otišli preko šume. U Potočarima smo se rastali. Stariji sin me zagrlio, poljubio i rekao: "Mama, vidimo se u Tuzli". Nikad se više nismo vidjeli. Imali su 18 i 20 godina - govorila je Hanifa.