open-navfaktor-logo
search
Bosanski patriota
Mujo Pajić, Cazinjanin iz Istanbula kojeg zovu čuvarom Bošnjaka u Turskoj: Moramo se ujediniti da bismo opstali
Od Berlinskog kongresa do posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu generacije Bošnjaka odlazile su u Tursku u nadi da će ondje sačuvati svoju vjeru i nacionalni identitet.
08.11.2021. u 08:58
get url
text

Porodica Muje Pajića iz Cazina, koji je rođen i živi u Istanbulu, domovinu je napustila početkom 1900-ih. Prvo su stigli u Grčku, da bi se preko Bugarske skrasili u Turskoj.

- Moj djed je imao 12 godina kada je sa porodicom napustio domovinu, a u Tursku su došli 1904. Ja sam treća generacija koja sada živi ovdje, moja djeca četvrta, a unuci peta. Bez obzira na to što smo jedno stoljeće u Turskoj, mi ponosno čuvamo naš identitet, jezik i kulturu – govori Pajić.

Ljubav prema domovini koja se u njegovoj kući uvijek njegovala inspirisala ga je da započne istraživanje o Bošnjacima iz BiH, ali i Srbije i Crne Gore jer mnogi od njih vremenom su izgubili vezu sa svojim precima, a tako se i njihov nacionalni identitet počeo brisati.

- Već godinama istražujem kako su Bošnjaci dolazili u Tursku. Osim ljubavi prema domovini koja je duboko u mom srcu, da se upustim u tu avanturu inspirisao me rođak koji je tragao za đurumlijama (dobrovoljci, op. a.), koji su za vrijeme Osmanlija išli u boj, mahom na Čanakale. Iz moje porodice njih troje je otišlo na boj i nikada se nisu vratili, niti znamo šta se sa njima dogodilo. Tako su mnoge žene ostajale bez supruga, majke bez sinova – pojašnjava Pajić.

Kaže da je ukupno sedam velikih migracija bilo, zbog čega su Bošnjaci rasprostranjeni po cijeloj Turskoj, ali najviše ih ima u egejskoj oblasti, oko Mramornog mora i u srednjoj Anadoliji.

- Nažalost mahom su zaboravili svoj jezik i kulturu. A to je počelo 80-ih kada su sa sela počeli seliti u veće gradove. Do tada se Bošnjaci nisu vjenčavali sa Turcima, a onda kada su se počeli miješati, tako se počeo gubiti naš identitet, jezik i običaji. Zbog mješavine dvije kulture jezik se zaboravi jer turski se najviše koristi. Također, do početka rata u BiH mi smo ovdje imali problema sa turskim nacionalistima jer oni nisu znali ko smo mi i zvali su nas "Titovi idioti" – dodaje Pajić.

Poslije raspada Jugoslavije situacija se promijenila i Bošnjaci iz Turske počeli su osnivati udruženja kako bi vratili svoj identitet. Pajić ih je osnovao nekoliko, trenutno ih ima oko 40, ali, kaže "da to ipak nije najbolji način da se i jezik sačuva, zbog čega se nada da će jednom imati škole na bosanskom jeziku". 

- Za to se zalažemo. Također, nama je mnogo naškodilo i to što smo morali uzeti turska prezimena. U to vrijeme, 1934. godine, državni službenici su išli po selima i pitali koliko ima bošnjačkih kuća. Ako ih je recimo bilo 100, dali bi isto toliko turskih prezimena. Dva brata nisu isto prezime uzimala jer to je bilo zabranjeno. Mi Pajići imamo 4 ili pet turskih prezimena. Ali ono što se ne može nulirati jeste da smo mi Pajići u srcu, a ostalo je administracija – priča Mujo.

O Bošnjacima i njihovoj migraciji u Tursku napisao je i zbirku, i glavna je adresa za one koji su izgubili korijene, a žele im se vratiti. Želja mu je da u saradnji sa nekim rediteljem napravi dokumentarni film i nada se da će se to ostvariti dok su žive bošnjačke starješine koje imaju mnogo važnih priča za ispričati.

- Trošio sam svoj novac da bih istraživao jer važno mi je da održim naš identitet, a i da taj osjećaj pripadnosti probudim kod onih koji su ga izgubili. I uspijeva mi, zbog čega me čak nazivaju revolucionarom, pa i čuvarom Bošnjaka u Turskoj. Mnogi su to tako doživjeli jer sam u njima probudio želju da vrate svoj identitet. Oni koji nisu znali svoje bošnjačko prezime, pomogao sam im da ga pronađu. Jer znate, mi Bošnjaci moramo više voljeti sebe, moramo se ujediniti, moramo jer nam svako malo prijeti nestanak. U Turskoj ima 7 miliona Bošnjaka, pa zamislite da nismo nikada otišli iz Bosne, rata 90-ih sigurno ne bi bilo – ističe Pajić.

Mnoge Bošnjake je dovodio i u domovinu kako bi još više osjetili ko su i gdje pripadaju.

- Mi živimo u Turskoj, poštujemo sva pravila i propise, ali mi nismo Turci, mi smo Bošnjaci. Uzor mi je Husein kapetan Gradaščević, a uz njega je nekada bio djed od mog djeda. On je došao sa njim u izgnanstvo. U svojim istraživanjima našao sam još neke porodice čiji su članovi došli za Huseinom. Tačnije, najviše je ljudi iz Hercegovine migriralo, a onda iz Krajine. Migracija je uvijek greška, svaki čovjek treba da bude gdje se rodio, osim ako ima ekonomske probleme, pa zbog posla mora ići u inostranstvo, ali da se vraća u domovinu – poručuje Pajić.

U njegovoj kući na trpezi je redovno bosanska hrana, posebno krajiška obaruša (kljukuša, op. a.). Njeguje se i voli se sve što ima veze sa domovinom – sevdah, folklor, kultura...

- Bošnjake koji su se već osjećali Turcima sam probudio i vratio ih korijenima, i neću stati u toj misiji. Mi smo ovdje u svemu uspješni – ima nas među profesorima, umjetnicima, političarima, sportašima. Mi smo uspješan i pametan narod. Ako već hoćete, košarkašice iz Turske, sve su naše, a ostvarile su nezapamćene rezultate. Moramo se ujediniti, moramo da bismo opstali – zaključuje Pajić.

U Istanbulu je pokrenuo svoj mali biznis. Bavi se proizvodnjom obuće i nada se da će njegov rad biti prepoznat i u Bosni. 

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.