Otkud takva praksa, potražili smo odgovor u Press službi Vijeća ministara.

- Uvijek na našoj web stranici možete naći saopćenja na sva tri jezika – saopćeno nam je u ovoj službi.

Kada smo ih podsjetili da se to ipak ne dešava uvijek, uslijedio je odgovor:

- Možda se to događa vikendom ili kada su u pitanju neke protokolarne informacije.  

Posebna priča su ministarstva u Vijeću ministara koja saopćenja šalju na jeziku kojim govori aktuelni ministar.

- Da, to je praksa unutar ministarstava. Ne postoji neka zvanična uredba o tome, već ministarstva sama odlučuju na kojem jeziku i pismu će se obraćati medijima i javnosti – poručili su nam iz službe.

Upravo veći problem od onog kojim se susreću mediji doživljavaju građani BiH u organima javne uprave širom države. Šta se dešava kada građanin želi, recimo, izvaditi dokumenta u Srebrenici na bosanskom jeziku i na latinici? Ili kada u nekoj od sarajevskih općina građanin želi dobiti rodni list na srpskom jeziku i na ćirilici.

Da neće u pravilu uspjeti ostvarivati svoja prava, potvrđeno nam je u Instituciji obdusmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine.

-  Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži odredbu kojom se eksplicitno reguliše pitanje upotrebe službenih jezika, odnosno službenog pisma u Bosni i Hercegovini. Ustav Republike Srpske predviđa da su službeni jezici u RS-u jezik srpskog, jezik hrvatskog i jezik bošnjačkog naroda, a službena pisma ćirilica i latinica.

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, kao i Statut Brčko distrikta BiH predviđaju da su službeni jezici hrvatski, bosanski i srpski jezik, dok su službena pisma ćirilica i latinica. Pitanje upotrebe službenih jezika, odnosno službenog pisama u Bosni i Hercegovini dodatno je regulisano i ustavima svih deset kantona – pojasnili su u ovoj instituciji.

Također, naglasili su da "sve osobe na teritoriji BiH, FBiH, RS-a i Brčko distrikta BiH imaju pravo koristiti se nekim od službenih jezika, odnosno službenog pisma".

Pri tome se termin korištenje ne može usko posmatrati i kao takav ne garantira samo građanima pravo da govore i pišu na jednom od tri službena jezika i pisma, već obuhvata i pravo da informacije koje primaju budu na njihovom jeziku, da zvanični dokumenti, obrasci budu dostupni na sve tri jezičke varijante, odnosno da koriste svoj maternji jezikom u svim aspektima života, a što se odnosi i na štampanje i izdavanje zvaničnih dokumenata i obrazaca.

No, onda nastaje problem.

- Bitno je istaknuti da se niti jednim pozitivnim propisom koji je na snazi u BiH, FBiH i RS-u ne utvrđuju kriteriji na koji način će se, u praksi,  osigurati ravnopravna upotreba službenih jezika i pisama. Pored toga, u pogledu izdavanja zvaničnih dokumenata i obrazaca na sva tri službena jezika i pisma u BiH postoji neujednačena praksa, iako korištenje službenih jezika u Bosni i Hercegovini propisuju svi ustavi, ali i niži pravni akti – objašnjavaju u Instituciji obdusmena za ljudska prava BiH.

Usljed svega navedenog, u praksi se, prema nalazu obdusmena, javljaju sljedeći načini odabira kriterija za upotrebu službenih jezika. 

- maternji jezik stranke ukoliko je stranka to naznačila;

- maternji jezik obrađivača akta; 

- ili se svi materijali sačinjavaju, odnosno objavljuju na službenim web stranicama organa u sve tri jezičke varijante i na oba službena pisma.