Mala Daljegošta rodno je mjesto njenog supruga. U selu su živjeli od 1987. do početka rata. Vratili su se 2013. godine.

- Moj suprug i ja smo se vratili u vrijeme kada je bio popis stanovništa, baš iz razloga da se upišemo u našu prijeratnu mjesnu zajednicu. To je dakle bio povod, pa smo pomalo počeli čistiti imanje i ostali smo. U raznim mjestima smo boravili do tada. Vazda smo se selili. Muž mi je stopostotni ratni vojni invalid. Godine 1993. iz Srebrenice je prebačen na liječenje, '94. u Austriju na dvije operacije glave, a onda smo boravili na Ilidži, pa u Kiseljaku kod Tuzle, pa u Živinicama. U selu trenutno živi šest ljudi. Imamo tri bračna para, dakle, po dvoje u kući. Jedan bračni par ima dvije djevojčice koje zbog nemogućnosti školovanja bliže ostaju u Potočarima u internatu, a vikendom dolaze kući – kaže Mehanović.

Selo Daljegošta udaljeno je 60 kilometara od Srebrenice, ne postoji javni gradski prijevoz, što im posebno otežava situaciju kada im je potrebna usluga Hitne pomoći...

- Selo je udaljeno 9 kilometara od Skelana gdje imamo ambulantu koja radi pet dana u sedmici prvu smjenu. Apoteka radi dva dana u sedmici po dva sata. Za sve drugo, od Hitne pomoći do specijalističkih ljekarskih usluga, moramo otići u Srebrenicu ili Zvornik. Od sela do Srebrenice, najbliža hitna služba je 60 kilometara. Nažalost, tako je kako je. U baš hitnim situacijama koristimo prelazak u Srbiju. Nama je od sela 12 kilometara do Bajine Bašte. Tu nam uvijek pruže pomoć. Razlog zašto nemamo javni prijevoz, hitnu službu je što nas je malo, a trebao bi svaki život biti važan, pa i da jedna osoba živi u selu – pojašnjava Mehanović.

U selu, tvrdi Mehanović, nema ni bh. telekomunikacijske mreže, pa koriste srbijansku.

- Mi smo najistočnija tačka naše države. Nešto se država nije zainteresirala, ni privatni operateri, da nam omoguće kanale da bismo imali koliko-toliko da pratimo dešavanja u zemlji. Nekada imamo mogućnost da preko interneta nešto saznamo. Pređemo Srbiju, kupujemo dopunu, i tako imamo internet – govori Mehanović.

Baš kao i prije rata, u selu Mala Daljegošta, žive Bošnjaci i pravoslavci, samo što ih je sada puno manje – i jednih i drugih.

- Od samog povratka funkcionišemo super. S obzirom na to da smo udaljeni od grada pomažemo jedni druge da se donesu terapije, lijekovi, hljeb da se kupi. Sarađujemo i u poljoprivrednim radovima. Nemamo mi svi traktore, freze. Mi živimo od poljoprivrede. Suprug i ja smo po povratku u selo sadili plantaže aronije, maline i borovnice. Tada je bilo više stanovništva i radne snage, a u posljednje vrijeme smo smanjili, imamo samo aroniju i borovnicu. Više smo se posvetili pčelarstvu jer to je proizvod koji možemo prodavati tokom cijele godine – pojašnjava Mehanović.

Život na selu u isto vrijeme je lijep i težak, tvrdi Mehanović.

- Moj muž i ja ustajemo na rani sabah, pijemo kafu, naspram vremena i sezone raspoređujemo sebi obaveze. Hranu spremamo domaću. Poslije doručka brinemo o psu, ako je sezona kopanja, urani se. U toku jeseni se sabira šta se može iz njiva i šume. Plastenika nekog malo imamo da sebi možemo proizvesti namirnice. Kada je lijepo vrijeme, onda radimo oko pčela. To nas posebno raduje i odmara – kaže Mehanović.

Mevlida je i osnivačica Udruženja žena povratnica "Podrinjka", preko kojeg ponekad uspiju otići na sajmove poljoprivrede.

- Najviše nam je do sada pomagalo Udruženje građana Vive Žene iz Tuzle. One nam jednom godišnje organizuju sajam žena sa sela. Finansijski nas podrže, plate nam štandove i putne troškove, da bi zarada od prodaje ostala nama. Ljeti kada dođe dijaspora, i oni nešto kupe od nas. Muž ima invalidsku penziju. Živimo skromno – kaže Mehanović.