Medicinski fakultet, sa žaljenjem, još jednom mora uputiti javno pismo Univerzitetu u Sarajevu, prije svega njegovom rektoru, obzirom da njegove stalne javne izjave nanose ozbiljnu štetu ovom fakultetu, navodi se u reakciji ovog fakulteta na posljednje izjave rektora Rifata Škrijelja.

Reakciju prenosimo u cijelosti:

Takve izjave i takav odnos prema Medicinskom fakultetu su bile i najvažniji razlog zbog kojeg je Nastavno-naučno vijeće 22. oktobra 2018. održalo sjednicu posvećenu odnosu Univerziteta prema ovom fakultetu i objavilo otvoreno pismo dan kasnije. Na konferenciji za štampu održanoj odmah nakon što je to otvoreno pismo objavljeno, rektor prof. dr. Rifat Škrijelj je, prema medijskim izvještajima, ponovo govorio o "nezakonitim odlukama", "prelasku svih granica", "otvaranju novih sukoba s rektorom i Univerzitetom", "otimanju Medicinskog fakulteta", "pravljenju posebnog medicinskog univerziteta".

Kao i ranije, ovakve izjave nije baš ničim potkrijepio. Njegove izjave su ostale na razini kuloarskih priča i paušalnih procjena. Nijednom se nije osvrnuo na ozbiljna pitanja koje je njemu i ostalim organima Univerziteta u svom otvorenom pismu uputilo Nastavno-naučno vijeće Medicinskog fakulteta, nakon opsežne rasprave i glasanja o zaključcima bez ijednog glasa protiv. Sigurni smo da ista pitanja ne muče samo Medicinski fakultet. Brojne kolege su nam saopćile da su naišli na slične stavove organa Univerziteta prema njihovim fakultetima te su se složile s nama da je, najblaže rečeno, konfuzna situacija sa procesom integracije za koju nije kriv ni osnivač ni zakon, nego upravo organi Univerziteta, te o pomanjkanju akademskih odnosa unutar Univerziteta.

Očekujemo još otvorenih pisama i burne reakcije rektora, nove "prelaske svih granica" i "otimanja". Od dana njenog izbora, rektor je aktivno pokušavao smijeniti dekana Fakulteta, prof. dr. Semru Čavaljugu, jer mu očigledno njen izbor od Nastavnonaučnog vijeća nije bio po volji, iako u prvim danima nakon izbora nije ni mogla napraviti neke "greške" i "preći sve granice". Ti su se pokušaji pretvorili u otvoreni rat protiv Medicinskog fakulteta, koji se već manifestovao kroz razne odluke organa Univerziteta koje ometaju proces rada Medicinskog fakulteta, a čiju je provjeru ispravnosti Fakultet zatražio od nadležnog ministarstva.

O svim postupcima Fakulteta koji su izazvali takvu reakciju detaljno je obaviješteno Nastavno-naučno vijeće, koje ih je ili podržalo ili (većinu) samo tražilo svojim odlukama. Da ponovimo, radi se o 139 nosilaca najviših akademskih titula, sa, zajednički, najvećim doprinosom nauci u Bosni i Hercegovini. Tom grupom nije moguće manipulisati, kao što to insinuira rektor Škrijelj.

"Nezakonitost" odluka Vijeća je vrlo upitna, i o njoj sud, i pored svog uvažavanja ne može dati ni Senat ni rektor. Obzirom da se time Vijeću imputira kriminal i rektor time svih 139 članova naziva kriminalcima, Vijeće ne može ne reagovati, i ono provjerava "nezakonitost" kod nadležnih organa, a ne kod rektora.

O "otimanju Medicinskog fakulteta" i "pravljenju posebnog medicinskog univerziteta" ne treba trošiti riječi. Radi se o insinuacijama u koje se rektor jednog univerziteta ne bi trebao upuštati, pogotovo zato što ni u jednom dokumentu, ni u jednom istupu, ni u jednom papiru napisanom i odštampanom na Fakultetu nema baš nikakvog traga ni naznake "otimanja". Mada, nakon ovakvih istupa, zahvalni smo rektoru na ideji. Možda i nije toliko loša.

Naglašavamo, ni Univerzitet ni fakulteti nisu rektorovi, nego javni. Ne mogu se "oteti", ako će ostati u istoj državi. Možda bi samo rektor imao manje vlasti. A možda je u tome i problem. A sad, konkretno: u javnosti se već dugo govori o "slučaju" prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića, bez reakcije Medicinskog fakulteta. Vrijeme je da objasnimo: ugovor o radu prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića jednak je ugovorima o radu svih drugih nastavnika i asistenata na kliničkim predmetima, i sadržavao je klauzulu da će prestati kad prof. dr. Ismet Gavrankapetanović napusti posao ljekara u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS), što je on, prema našim saznanjima, samovoljno učinio. Fakultetu nije preostalo ništa drugo nego da nakon toga raskine ugovor o radu. To ne dovodi u pitanje titulu redovnog profesora, nego dio radnog odnosa (10 posto) koji je prof. dr. Ismet Gavrankapetanović imao s Medicinskim fakultetom. Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, je naravno, dobro znao šta piše u njegovom ugovoru o radu i zašto postoje takve odredbe, i znao je koje će posljedice imati napuštanje KCUS-a.

Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović se žalio i sudu i Upravnom odboru Univerziteta. Upravni odbor je dva puta razmatrao njegovu žalbu. U julu, neposredno prije akademskog godišnjeg odmora, se oglasio nenadležnim, zbog istovremenog sudskog procesa (zapisnik sa ove sjednice se vrlo uspješno krije i od Fakulteta i od javnosti), a odmah nakon povratka sa odmora – početkom septembra, je prihvatio istu žalbu, iako sudski proces i dalje traje, i zahtijevao da se prof. dr. Ismet Gavrankapetanović vrati u radni odnos. Ne znamo zašto je Upravni odbor dva puta odlučivao o istom pitanju i šta ga je natjeralo da promijeni odluku.

Ako bi postupio po drugoj odluci, Fakultet bi prekršio dva zakona: Zakon o visokom obrazovanju KS i Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH. Prvi zahtijeva da svi nastavnici Univerziteta moraju istovremeno biti zaposleni u nastavnim bazama ako nisu u punom radnom odnosu s Fakultetom, a drugi propisuje koje ustanove mogu biti nastavne baze. U slučaju Medicinskog fakulteta, to su samo Klinički centar Univerziteta u Sarajevu i za nastavu iz porodične medicine – JU Domovi zdravlja Sarajevo. Medicinski fakultet ne odlučuje o statusu nastavnih baza.

Pored toga, nastavnik hirurgije u radu sa studentima radi i s pacijentima i nadzire rad asistenata. Asistenti su zaposleni u KCUS-u i ne može ih nadzirati uposlenik druge ustanove jer se radi o poslovima ljekara, a uposlenik druge ustanove također, po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti FBiH, ne može pristupati ni pacijentima KCUS-a. Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović ima pacijente u Općoj bolnici, ali ta bolnica nije i ne može biti nastavna baza, a Fakultet bi mu morao zaposliti i dodatne asistente iz Opće bolnice, za što nema ni uslova ni novca.

Suočen s ovim problemima, Fakultet je tražio pomoć od Univerziteta u njihovom rješavanju, da bi se izbjeglo kršenje zakona u vrlo osjetljivim pitanjima, u kojima se ne radi samo o radnom statusu nego i o zdravlju pacijenata. Umjesto odgovora, o našem zahtjevu su obaviješteni mediji, pa je Fakultet ismijan jer "ne zna u koji amfiteatar poslati prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića da drži nastavu" što je potpuna neistina, čega je Univerzitet vrlo svjestan.

U nedostatku želje Univerziteta da pomogne ili u njegovom neznanju kako da se provede odluka koju je sam donio, Fakultet se obratio Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade s istim pitanjima, i postupit će po svakoj odluci Ministarstva. Ministarstvo pri tome nema nikakav razlog, kako ga poziva rektor, da "stane na stranu Fakulteta", nego da stane na stranu zakona. Osim toga, Fakultet nije želio pokrenuti sudski spor protiv vlastitog Univerziteta po ovom pitanju, ali je u svom istupu rektor to sam predložio. Možda Fakultet prihvati i ovu dobru rektorovu ideju.

Osim ove odluke, Upravni odbor Univerziteta je donio još nekoliko odluka na štetu Fakulteta, a koje također imaju vrlo diskutabilnu vrijednost. Jednom takvom odlukom naložio je vraćanje na posao sekretara Fakulteta, koji je dobio otkaz zbog pokušaja korupcije nakon provedenog disciplinskog postupka, a zaradio je i krivičnu prijavu. On se žalio sudu i tražio privremenu mjeru vraćanja na posao. Sud je taj zahtjev odbio, ali je Upravni odbor nakon toga postupio suprotno odluci suda, ne mareći o optužbama za korupciju. Time je praktično pokušao spriječiti nultu toleranciju korupcije na Fakultetu, koju je uprava odlučno proglasila.

U svim ovim slučajevima Upravni odbor nije tražio ni mišljenje ni obrazloženje ni prisustvo predstavnika Fakulteta. Na to nije bio ni obavezan, ali je to primjer prakse na koju je upozorilo Nastavno-naučno vijeće Medicinskog fakulteta svojim otvorenim pismom. Senat Univerziteta je izglasanu odluku od strane Naučno-nastavnog vijeća Medicinskog fakulteta da jednom nastavniku uskrati dalje napredovanje u karijeri iz etičkih razloga nazvao "nezakonitom" i donio je suprotnu odluku.

Time je sveo 139 članova NNV-a MF na komisiju, čije se mišljenje može, ali i ne mora razmotriti. Time su stvoreni presedani za druge takve slučajeve s drugih fakulteta, kojih će biti još u bliskoj budućnosti. Time je također poslana poruka da 138 najbližih kolega ne zna ko zaslužuje unapređenje a ko ne, ali to zna Senat.

Javnost bi trebala da zna i da će, tokom integracije Univerziteta, propisane Zakonom o visokom obrazovanju KS od 24.8.2017., Medicinski fakultet izgubiti, nakon 72 godine, status pravnog lica i postati jedna od organizacionih jedinica Univerziteta, nešto kao poslovna jedinica. Fakultet je pristao na to, jer je, uostalom, bio predvodnik zahtjeva za integraciju, još prije dvadesetak godina.

Međutim, Fakultet o planovima, rokovima i metodima integracije ne zna skoro ništa, kao ni javnost. Radimo u mraku i ne znamo odgovore ni na jednostavna pitanja. Nema planova, odluka, pripremnih radnji – ili barem nisu nama dostupni - a istovremeno naširoko se govori da će integracija biti završena krajem decembra ove godine. S druge strane, Zakon o visokom obrazovanju KS je postavio jasne rokove – npr. za izmjene statuta univerziteta rok je bio 90 dana od stupanja zakona na snagu, ali statut Univerziteta u Sarajevu nije promijenjen ni nakon 373 dana. Medicinski fakultet, koji je izgleda jedini krivac za stanje na Univerzitetu, nije za ovo odgovoran. Da stvari budu još  komplikovanije, Univerzitet radi kao da je Statut promijenjen, iako nije. A promjena Statuta je samo početni korak u integraciji.

Na kraju, Medicinski fakultet je dio Univerziteta. Jedan je od njegovih osnivača, i najstariji je njegov fakultet ako ne ubrajamo teološke fakultete, koji su se nedavno pridružili. Medicinski fakultet ne želi i ne proizvodi sukobe s Univerzitetom. Mi samo želimo raditi javno, transparentno i zakonito. Ako se takva vrsta rada nekome ne dopada, to nije naš problem.

Pitamo se još samo, gdje su u svemu ovome studenti? Misli li Univerzitet na njih, i pita li ih išta, ili služi sam sebi? Akademska zajednica ne smije dozvoliti da bilo koja članica Univerziteta postane žrtvom demonstracije sile dnevne politike.