Napadač koji je karijeru počeo u glavnom gradu BiH bio je strijelac gola protiv Jamajke, 14. juna 1998. godine u Francuskoj, na Mundijalu na kojem su Vatreni stigli do bronzane medalje.

- Nakon što sam poslao loptu u mrežu, nisam imao pojma ni ko sam, ni gdje sam. Bio sam u euforiji - prisjetio se Stanić prvog meča na Mundijalu za Sportske novosti.

A šest godina ranije, junak Vatrenih iz Lensa doslovce je spašavao živu glavu. Igrao je tada u sarajevskom Željezničaru, klubu u kojem je i počeo karijeru u svom rodnom gradu.

- Grozni je rat prekinuo sva sportska takmičenja, Sarajevo je bilo u četničkom okruženju i gotovo su svi izlazi iz grada bili zatvoreni - podsjeća hrvatski sportski list.

No, ipak su postojali neki koridori kojima su ljudi pokušavali pobjeći iz tog pakla, među onima koji je u tome uspio bio je i Stanić...

- Pobjegao sam iz Sarajeva s torbom u kojoj su bile hlače, nekoliko majica, dvoje gaće i pasoš. Imao sam dovoljno sreće da se spasim, ali mnogi nisu... I to me svakako obilježilo u životu. Naučio sam cijeniti neke stvari koje obično uzimamo zdravo za gotovo - govorio je Stanić godinama poslije, prisjetivši se i fudbalskih početaka u Željezničaru:

- U tom su se klubu uvijek cijenile radne navike i etika. Ali i emocije. Svi smo živjeli Želju! Živjelo se za derbi sa Sarajevom, ništa nije bilo slađe od gradskog derbija, to je uvijek poseban događaj za svakog Sarajliju. I od početka u mom Želji, pa do kraja u Chelseaju, svakim novim treningom učio sam i usvajao znanja. I sportska i ljudska. Moj put je bio težak, prožet i tragičnim trenucima rata, dokazivanjima po Evropi, ali su karakter i volja bili moji aduti kojima sam došao do najviših razina. Ponosan sam na svoju karijeru i kad bih se ponovo rodio, ništa ne bih mijenjao - pričao je Stanić.

Karijeru je počeo na Grbavici, prvi mu je trener bio Nenad Starovlah, igrao je u generaciji s golmanom Željkom Pavlovićem i napadačem Veldinom Karićem. Za Želju je debitovao kao 17-godišnjak na Poljudu protiv Hajduka (0:2). Kod trenera Miše Smajlovića i Bore Bračulja igrao je u odbrani, a dolaskom Milana Ribara na klupu postao je napadač i tada su ga zapazili mnogi skauti i menadžeri.

Jedan od njih bio je i najuspješniji hrvatski menadžer Predrag Naletilić, koji ga je 1992. godine kao izbjeglicu i doveo u Maksimir. U to se vrijeme menadžerstvom počeo baviti i Predragov sin Marko, koji je potom preuzeo brigu o Stanićevoj karijeri...